Philadelphia Journal (6)

piše: Branko Dujović

Četvrtak, 2. novembar, 2017. godine

Prošlo javljanje je bilo zaključeno sa blagim pesimizmom zbog prodate utakmice protiv Rocketsa i starta od 1-4. Od početka potenciram taj famozni učinak od 50% ili 41-41, kao neku garanciju osmog mjesta na Istoku i prolaska u plejof, a vjerovatno će i cijela sezona biti u znaku toga. U međuvremenu, prijatno iznenađenje za sve fanove Sixersa – tri pobjede, od čega su dvije ostvarene na mini turneji po Zapadu. I Sixersi su back on track, učinak je 4-4. No, da krenemo redom.

Prva utakmica u ovom threepeatu je bila protiv Mavsa. Redick je out, tako da Šarić dobija priliku da startuje. Pošto nema ni Fultza, jasno je da će Dario i McConnell imati mnogo više prostora u igri. Na drugoj strani, meni lično baš i ne upečatljiva petorka.

Smith mi je interesantan i pokazao je da može da ubaci i asistira. Slijedi interesantna grafika po pitanju organizatora među rukijima. Simmons je za sada klasa iznad (čovjek radi mnogo stvari, a o tome malo kasnije), Ball takođe pokazuje mnogo dobrih stvari (procenti iz igre su dosta upitni, ali je u tranziciji sjajan), dok Smith dođe kao neki treći ruki plej ove godine. Carlisle će sigurno maksimizovati njegov potencijal.

U petorci Dallasa imamo i bivšeg igrača Sixersa – Nerlensa Noela. Čovjek za sad ne pokazuje ništa od projektovanog potencijala, a čisto sumnjam da sam jedini koji tako misli. Sixersi su godinama na draftu birali najbolje igrače po talentu, a ne najbolje igrače za uklopiti (best players, not best fits), što je rezultiralo gužvom na petici. Embiid je nedodirljiv (realno), Okafor je beskoristan (bukvalno ga već drugu godinu zaredom drže u izlogu, a niko iz lige se ne javlja, pa su primorani da urade opt-out za sledeću sezonu), a onda je Noel trejdovan jer je imao neku vrijednost na tržištu. U međuvremenu je tu ispod radara uletio i Holmes (može igrati i PF) i uz veterena Amira Johnsona (koji je više doveden kao dobra backup opcija kada Embiid odmara), sada rotacija pod košem Phile izgleda sasvim pristojno.

Navikli smo već na Joelove provokacije na socijalnim mrežama, a nije ostao dužan ni Nerlensu, doduše, bilo je sve prijateljski.

Interesantno je da PACE Dallasa jedan od sporijih u ligi (na 27. su mjestu), ali zato potežu mnogo trojki – ispred njih su samo nenormalni Rocketsi (skoro 45 šuteva po meču, sad dok gledam statistike, djeluje mi nestvarno, jer ukupno opale oko 83 puta iz igre) i Warriorsi. Po procentu su 8. u ligi, što može otprilike i nagovijestiti koje je njihovo jako oružje. A tako i biva na ovoj utakmici, odmah kreće rafalna paljba – kod rezultata 11:9, već je ubačeno 6 trojki i samo jedna dvojka. Trpaju sa obje strane: Luwawu, Barnes, Matthews, McConnell, Ferrell, Barrea, Covington, Embiid… U međuvremenu, Joel je previše snažan za Noela, često ga unosi u koš i sve to rezultira vođstvom od 32:23 za Sixerse uz 63% iz igre.

Simmons je opet sjajan, pokazuje nevjerovatan all round učinak. Još uvijek sabiram utiske u glavi i sakupljam podatke da bih napisao nešto duže o njemu, ali oduševljenje je prisutno. Plej kreator u tijelu forwarda, zaštićena vrsta i jednorog današnje košarke (Lebron i Giannis uvijek padaju na pamet).

Trenutno je na preko 53% iz igre, uz 16+ poena, 10ak skokova i 7+ asistencija po meču. Za sve to, nije dao nijednu trojku (0-3), a podigao se samo na 17 šuteva sa poludistance i pogodio 8 (podaci su od prije meča sa Hawksima). Opet pada na pamet Giannisova prethodna sezona kada je imao 28% sa preko 5 metara od koša, a ukupno preko 50%. Svi znamo šta je LeBron napravio sam iole pristojnim šutem, tako da je jasan put do dominacije (a Antetokounmpo već to radi).

Da se vratimo na meč, i u drugoj iu trećoj četvrtini se i dalje nastavlja sipanje iza linije za dva. Treća četvrtina je završena sa +11 za Philu, a onda u četvrtoj kreće standarno oscilovanje – Dirk i Barrea ubacuju po trojku i odmah je -5, a nakon toga i -2. Već smo naviknuti na to, Phila u par minuta lagano ispusti prednost od 10ak poena. Ovdje se nameće kao glavni zaključak nedostatak jednog clutch mastera i igrača koji će da zatvori utakmicu. Embiid je previše vruća glava, Simmonsu oduzmi prolaz na koš, bez tranzicije i živi sa njegovim šutem, Redick i Bayless treba previše da rade za šut, Covington je samo 3&D opcija koja živi od povratnog pasa i šuta iz tranzicije (ne kreira svoj šut).

Uglavnom, Sixersi i mimo navedenog problema, pokazuju sve veću zrelost (iako je to daleko od idealnog) i prevelike su oscilacije. Mavsi su bili samo na -1, a onda Sixersi prave odličnu reakciju i serijom od 8:0 dolaze do prednosti od 9 poena. A opet Sixersi ne bi bili Sixersi da ne dozvoljavaju Barnesu dvije trojke, a na kraju i napad za produžetak ili čak pobjedu Mavsa. Yogi biva fauliran na manje od sekunde do kraja i ima dva bacanja za produžetak, promašuje prvo, a onda i drugo namjerno za konačnih 112:110. Kad je krenuo u taj napad, samo sam čekao da baci neki povratni pas i da neki novi Eric Gordon ubaci tricu za pobjedu (Dallas je ubacio 19 komada, a Phila 16).

O utakmici protiv Rocketsa, neću ovako detaljno.

Prije svega, tok i tempo utakmice je bio vrlo sličan, Phila je krenula i u jednom momentu imala i +13, nastupile su standardne oscilacije, i na poluvremenu je bilo samo +2. Pred sami kraj, Phila je iz nekoliko puta imala 10 razlike, a Houston je uvijek dolazio na posjed razlike. Pri rezultatu 103:93 sam mislio da je utakmica zatvorena, međutim, opet Sixersi ne bi bili Sixersi da nisu dozvolili Tuckeru i Gordonu da vrate Rakete u igru za 106:105. I onda, potpuno prijatno iznenađenje reakcijom prvo Embiida, pa Simmonsa (dva zakucavanja). Da li je to bilo slučajno ili se malo skupljaju kojonesi svakom novom pobjedom i da li je to samo normalni dio odrastanja? Oscilacije jesu prisutne, ali to je valjda i očekivano.

Što se samih Rocketsa tiče, jasno je da nedostaje Paul, a iako je ekipa vrlo slična prošlogodišnjoj, nekako mi djeluju dosta tanje. Morey ball dosta gubi time što su sudije malo promijenile kriterijum po pitanju Hardenovih iznuđivanja bacanja (puca ih mnogo manje nego lani).

Već sam naglasio da odsustvom Redicka i Fultza mnogo više prostora dobijaju Šarić i McConnell. Šarić je to iskoristio na odličan način – ovo povećanje poena treba gledati i kroz prizmu toga da nije glavna opcija dok je na terenu, već da mu se otvara dosta prostora kao sekundarnoj opciji od povratnih pasova, što rezultira i ovih 6/13 za tri poena (a svi znamo kakve cigle je čovjek u stanju da baca i koliko mu je nokonzistentan šut).

Posebna tema je moj miljenik TJ McConnell, čovjek kojeg jednostavno morate da volite. Prije svega, ovakav profil igrača je dosta rijedak. TJ prvo gleda saigrača, pa tek onda svoj šut, a u pitanju je mala potrošnja (a opet ima preko 50% iz igre). Njegovo kidisanje u odbrani je u stilu jednog Patricka Beverleya (na jednoj utakmici je imao čak 6 ukradenih lopti). Nameće se nekoliko pitanja:

• Koliko Fultz ograničava McConnellovu slobodu i prostor u igri?
• Fultz i Simmons ne funkcionišu previše dobro zajedno, jer Fultzu baš i ne leži uloga sekundarne opcije, što nije slučaj sa parom Simmons-McConnell zbog samog profila McConnella. Šta je rešenje i kakva raspodjela minuta?
• Da li je McConnell igrač za duže staze (kao vrhunska backup opcija)?
• Da li je bolje dati više minuta Fultzu zbog čega će igra da trpi i biće par pobjeda manje, sve zarad budućnosti ili je svaka pobjeda u ovoj sezoni bitna?
• Postoji li kompromis?

Iz mog ugla, mogu samo da kažem da nije lako donositi ovakve odluke i da razumijem kada ekipe angažuju bolje opcije bez neke perspektive, a poštujem i kada trpi rezultat zarad budućnosti. Kad smo već kod budućnosti, jedno je sigurno, proces je već počeo i vjerujemo u njega. Sinoć su pali i Hawksi (o tome u narednom pisanju), a start sezone u ovoj (4-4) i prethodne (3-60) dovoljno govori o samom procesu.