An Ocean In Between The Waves

piše: Branko Dujović

Broj četiri – Bakić, Broj pet – Brkić, Broj šest – Obradović, broj sedam – Dejo Radonjić, osam – Igor Rakočević, devet – Blagota Sekulić, deset – Vukčević, jedanaest – Balša Radunović, dvanaest – Kuzmanović, trinaest – Dejan Milojević, broj četrnaest – Tomašević, petnaest – Topić, šesnaest – Jerome James, trener – Bogdan Tanjević.

U momentima nadahnuća u razgovoru sa sebi sličnim zaljubljenicima u košarku, često izbacim kao iz topa gornju rečenicu. Čitao sam nedavno o istraživanju u kojem se pokazuje kako većina ljudi najbolje pamti ono Svjetsko prvenstvo u fudbalu kada su imali između 12 i 16 godina. Uz pretpostavku da je slično i sa drugim sportovima, a uz činjenicu da košarku mnogo više volim nego fudbal, može se objasniti zašto je gornji tim ostao urezan u pamćenje jednom tadašnjem četrnaestogodišnjaku, a sada već iskusnom ljubitelju igre pod obručima (što bi rekao imenjak Banjo Vujisić).

Lude godine, mnogo novca vezanog za duvanske afere, dolazi Jerome James direktno iz NBA lige (što je, za razliku od danas, tada bila skoro nemoguća misija), priča se o dovođenju Gregora Fućke… I nakon toga dug period apstiniranja od najkvalitetnijeg evropskog takmičenja, sve do prošle sezone.

I feel devotion

Već nekoliko godina se stidljivo pričalo o Evroligi, propuštena je šansa protiv Cedevite prije nekoliko sezona, kada je ispušteno vođstvo od 2:0 u polufinalu (tada su finalisti ABA lige išli u EL) i čini mi se da prošle godine, kada su očekivanja bila nešto niža, osvaja se ABA liga i obezbjeđuje učešće u Evroligi. Realno, Budućnost je prošle godine imala slabiji sastav i od Cedevite i od Zvezde, ali je splet različitih okolnosti doveo do osvajanja.

Prije svega, ekipa je bila konačno sastavljena kako treba, sa tačno definisanom glavom i repom. Džikić je bio dirigent kompletnog orkestra, a na terenu su najveću ulogu preuzeli Gordić i Ivanović. Ne zanemarujem ostale (Gibson je bio odličan tokom cijele sezone, kako u šutu, tako i u odbrani; Landry je vrlo iskusno odigrao drugu polusezonu i samu završnicu igrajući pozicije koje mu nisu primarne; Popović je bio energetska bomba sa klupe i kreator onog čuvenog preokreta protiv Cedevite, možda i ključnog momenta sezone; Šehović je često bio glavni ispušni ventil u šutu iz ćoška), ali je generalni utisak da su Gordić i Ivanović bili najveća konstanta tokom cijele sezone.

Dalje, osim hemije i dobro složene ekipe (sigurno je vrlo bitan faktor bilo to što su nosioci igre bila djeca kluba i grada, u čemu su i našli neki motiv više), ne smijemo zanemariti i potpunu odsutnost Zvezdinog stručnog štaba u finalu, na čelu sa mladim Alimpijevićem. Čovjek je kasnio, ne napad, ne četvrtinu, nego cijelu utakmicu sa prilagodbama. Džikić je osjetio krv poput ajkule i zajahao napad sa vrha koji vodi plej (najčešće Gordić i Ivanović), igra pik igru ili napada obruč. Cijela filozofija se sastojala u tome da se napravi mismeč, i da brži igrač ostane na centru. Tako je i pao onaj koš Ivanovića preko Omića za, nisam siguran, 74:70, čime je Zvezda podigla bijelu zastavu.

Navijači su bili toliko oduševljeni, pa se zažmurilo i na nevjerovatan poraz od Mornara u finalnoj seriji crnogorske lige. Razumijem euforiju, emotivnu istrošenost, ali to jednostavno nije smjelo da se desi – potpuno ozbiljan pristup ne dozvoljava opuštenost dok se poslednja utakmica sezone ne odigra. Moguće je da preduboko gledam, ali takav razvoj situacije pomalo nagovještava stepen ozbiljnosti samog kluba i možda (samo možda) sve to ima veze sa nekim stvarima koje se sada dešavaju. Postoje i gradske priče kako je finale bilo namješteno, u što uopšte ne vjerujem.

Tumbling dice

Svakako, Evroliga je tu, navijači su odmah počeli sa licitacijama i potencijalnim pojačanjima. Obavezni budžet kluba u EL je oko 5 i po miliona eura, od čega malo manje od 50% ide na plate igrača, pa je odmah počelo i nagađanje koji igrač se uklapa u budžet i kojeg igrača bi voljeli vidjeti u plavom dresu. Jasno je odmah bilo da glavni tvorci uspjeha Džikić, Gordić i Ivanović ostaju, a pretpostavljalo se i da će i dalje u ekipi biti Popović, Danilo i Zoran Nikolić, Barović i Ilić. Obzirom da je prošlogodišnja ekipa bila autsajder i u Eurokupu i da je ulazak u 8 bio ogroman uspjeh, jasno je bilo da ovakvu ekipu treba pojačati sa 4-5 igrača vrhunske klase. Gordić jeste evroligaški plej, a dva od tih 4-5 pojačanja je trebalo da budu minimum na tom nivou, a vjerovatno i iznad (pogotovo napadački), a ostali da budu specijalci (recimo, vrhunski spot up šuter ili neka defanzivna zvijer ili skakač). Ivanović bi bio šesti igrač koji bi često i zatvarao utakmice, a svi ostali bi bili specijalci (Barović da igra 5-10 minuta i “potroši” protivničkog centra, Suad da ubaci neku otvorenu trojku iz ćoška, ako krene, Popović da bude energy guy sa klupe za nekih 15-20 minuta, agresivan na oba kraja parketa, Danilo da pokriva 15ak minuta na krilu u drugim postavama, Ilić zavisi od konteksta, ali bi bilo u redu dati mu malo više šanse, svjesno žrtvujući neke minute, radi potencijala koji ima).

Learning to fly

Tehnički, ide se po gornjem planu, prije samog početka su dovedena četiri pojačanja (Jackson, Clark, Clarke i Craft), a Omić je stigao kasnije, kada je bilo jasno da fali petica i da ugasi malo požara i sanira početni loš utisak iz Superkupa ABA lige.

Opšti utisak, već sada je da pojačanja ne zadovoljavaju, tj. da omjer cijene i kvaliteta nije baš najbolji. Najveći problem u cijelom poslu je loš skauting – Jackson i Clark je trebalo da budu ona dva pojačanja koja troše najviše napada (igrači sa evroligaškim i NBA iskustvom), Coty Clarke je stigao kao all round borbeni igrač, a Craft kao 3&D plej, klasični defanzivni specijalac. Što se tiče scoutinga, idemo redom.

Earla Clarka najbolje poznajem, jer sam ga, igrom slučaja, pratio dosta u NBA ligi. U sezoni 2012-2013, Clark je bio član Lakersa (ponekad i starter) u onoj ludo sklopljenoj ekipi kada su kod Bryanta stigli Howard i Nash, uz starosjedioce Pau Gasola i World Peacea. Posebno sam posmatrao tu sezonu, jer je skoro svakom bilo jasno da će da pukne tikva, da je Dwight u kombinaciji sa Kobeom skoro nemoguća misija, Mike Brown, a kasnije D’Antony nisu uspjeli da to najbolje poslože, a Dwightova operacija leđa je otvorila minute za najbolje pojačanje Budućnosti.

Earl je odličan atleta i vjerovatno je najveća je klasa od svih dovedenih. Međutim, ako pogledamo malo ispod haube, postoji par bitnih stvari koje su problematične. Prvo, Earl je u svim ekipama uvijek bio 4. ili 5. opcija u napadu (na terenu), igrač koji realizuje povratni pas, odbijenu loptu, pogotovo kad su najbolji protivnički defanzivci na njegovim saigračima (recimo, igrao je u ekipi sa pomenutim tipom zvanim Kobe Bryant, u sezoni kad je taj dečko davao preko 27 poena). Clark je promijenio 6 ekipa (Sunsi, Magic, Lakersi, Cavsi, Knicksi, Netsi) za 5 godina u NBA, što odmah dosta govori, a jedina sezona kad je igrao preko 20 minuta je ova sezona 2012-2013 u Lakersima. Čak ni tada nije imao neke statse (7.3 ppg, 5.5 rpg), a pogotovo bodu oči 44% iz igre i 33% za trojku (oboje debelo ispod ligaškog prosjeka). Na nivou NBA karijere, to je još gore – nešto malo preko 40% iz igre i 32% za trojku.

Kad je Earl u pitanju, posebno je interesantna sledeća statistika, čovjek je 53.5% svojih šuteva u cijeloj NBA karijeri uzeo sa distance veće od 16 stopa (4.87 metara). Za visoko krilo, vrlo loša selekcija šuta, a još gore je što je procenat ubačaja sa te distance bio 34.4%. I čudi li koga sad Earlovo šibanje dugih dvica (najneisplativiji šut u današnjoj košarci, pitajte posebno Daryla Moreya) i trica? Protiv Armanija je i ubacio ponešto (9-19), ali je zato protiv Zvezde to bilo 3-10, protiv Darušafake 4-13, a protiv Makabija 4-10.

Ko ga je pratio, sve ovo je bilo vrlo podložno eye testu, ali je uvijek dobro potkrijepiti i činjenicama. Može se primijetiti i da je tokom NBA karijere prosječnu distancu sa koje šutira podizao svake godine, dok se nije pretvorio u neefikasnu verziju neefikasnog Marreesea Speightsa, jednog od omiljenih likova Airball.me blogera. Prošla godina u Besiktasu nije bilo puno bolja – iako se igraju slabije odbrane nego u NBA, šut je i dalje ostao na prilično lošem procentu – 40% za dva i 33% za tri. Ukupno 8 poena i 5 skokova u prosjeku za 22 minuta po meču.

Dakle, nema čuđenja, gledamo ono što čovjek igra cijelu karijeru. A to nikako ne može biti prva ofanzivna opcija ili glavni igrač evroligaške ekipe.

Edwin Jackson je doveden kao neko ko bi trebalo da bude glavni napadač sa bekovske pozicije. Igrao je u Barceloni, u sezoni 2016-2017 je imao odličnu minutažu (30.3 minuta), a ubacao je po 21 poen po meču uz dosta dobre procente (49.5% iz igre i 86.8% sa bacanja). Edwin je ispodprosječan asistent i defanzivac, ima dobre fizikalije i eksplozivan je. Prošle godine, minutaža je znatno pala, na 16.5 minuta, a uz to se spustio na samo 5.1 poen u prosjeku uz pad i procenta šuta iz igre na 47.1%. Dakle, doveden je igrač koji je u padu i silaznoj fazi karijere, da bude glavna ofanzivna opcija (ili među dvije glavne ofanzivne opcije). Rizik, blago rečeno. Interesantna informacija je na donjoj slici, pod stavkom “current agent”.

Ono što je Jackson odigrao u početku ove sezone puno ne obećava. Protiv Zvezde je ubacio 6 poena, sve sa bacanja, dok je iz igre šutirao 0-4. Više od te nule brine ova četvorka. Igrač koji bi trebalo da bude glavna ofanzivna opcija se u napadu ne vidi od prosječnih evropskih defanzivaca Zvezde. Niti jedna asistencija i brdo alibi pasova* jesu za brigu, jer čovjek nije pokazivao nikakvu agresivnost. Uvijek se može reći da je u pitanju jedna utakmica, ali čovjek baš ništa nije pokazao osim par NBA poteza protiv nedorasle Krke. Nezainteresovani JR Smith za siromašne.

*alibi pas – pas koji dajete saigraču kad ne znate šta ćete sa loptom. Statistički, nisi imate promašen šut, niti izgubljenu loptu i ne idete u minus. Uvaljivanje vrućeg krompira saigraču.

Čovjek jednostavno nije agresivan i ne kreira sam sebi šut. Za prva tri kola Evrolige, čovjek je ubacio 34 poena, imao 6 skokova, jednu (!) asistenciju i jednu ukradenu loptu. E sad ide najzanimljiviji dio, analiza njegove agresivnosti u napadu: čovjek puca trojke sa nevjerovatnih 71% (što će naravno da padne), dok za dva poena ima 25% (samo dva ubačaja), slobodna bacanja nije šutirao, a uspio je da iznudi 2 faula. Jeste mali uzorak, ali opet, eye test puno ne vara – glavni bek ekipe za tri utakmice ne iznudi slobodno bacanje (Harden je zaprepašten ovom činjenicom, brada mu se nakostriješila), podijeli jednu asistenciju i iznudi dva faula (jedan De Colo je već iznudio 17 sa sličnom minutažom).

Ovakav bek ne može biti ni prva ni druga banana evroligaške ekipe. Nažalost, ne postoji ništa što ga trenutno izdvaja iznad jednog Seada Šehovića, koji je klasični 3&D igrač.

Coty Clarke je all round krilo i on stvarno daje sve od sebe, pogotovo u odbrani. Problem je njegova neefikasnost u napadu, koju, na ovom nivou, teško može nadomjestiti i “Tony Allen” odbrana. Protiv Zvezde i Armanija je ukupno dao 0 poena. Ubacio je nešto protiv Igokee, kasnije i Makabija, a u Evroligi je na nekih 31.5% iz igre. Coty je Draymond Green ove Budućnosti, simpatičan i borben. skače, krade, kliza po terenu, ali imamo problem – šta jedan Draymond može da radi ako nema Kevina, Klaya i Stepha, niti išta blizu toga. Da je bar Edwin neki pokušaj Nicka Younga i da malo olabavi savjest pri šutu. Vrlo neefikasno krilo (prošle godine u EL oko 6 poena i 4 skoka u prosjeku). Kad smo već kod neefikasnosti, da pređemo na sledeće pojačanje.

Po pitanju Aarona Crafta, možemo opet konsultovati eye test, a statistika će ga itekako potkrijepiti. Craft je potpuno bezopasni i neefikasni plej, koji je dobar defanzivac, ali mu je i nivo Evrolige previše. Najavljen je kao 3&D igrač, ali smo dobili D (ne mislim na defence). Za tri utakmice EL, šutnuo je šest puta, a ubacio jednom, skupio je 8 asistencija, a ukupni indeks korisnisti je 1. Ne znam ko mu je current agent, ali ova priča o trojki koju posjeduje je baš dobro uvaljena, na osnovu malog uzorka. Čovjek je prošle godine u Monacu imao šut od 50% za tri poena (!), ali je interesantno da je za 33 utakmice, šutnuo 34 puta i ubacio 17. Dakle, jednom po utakmici šutne, a svaku drugu utakmicu da trojku. Ne znam šta reći na ovo.

Dodatni problem po pitanju Craftove igre je što se njegov skillset dosta podudara sa Ivanovićem i Popovićem. Craft jeste bolji defanzivac (neznatno), svi su na sličnom nivou po pitanju energije, ali ova dvojica mogu nešto i da ubace. Sve i da on zna pogoditi na tom nivou, preklapanje vještina nije dobar put, pogotovo ako je prijeko potrebna raznovrnost. A Craft nije Tony Allen, pa da se isplati samo zbog odbrane.

Alena Omića ne treba puno komentarisati iz ugla skautiranja, čovjek je očigledno iznuđeno rješenje (pominjao se i Vidmar), doveden je kao pokušaj da se malo poboljša situacija nakon nekoliko prvih utakmica. Solidan centar, borben, solidan šut sa poludistance i igra leđima, dobar kao podizač energije, ali dosta trom u bočnim kretanjima i loš na mismeču. Pomenut je negdje iznad koš Ivanovića za titulu, vidjeli smo koliko je dobro branio niske bekove Budućnosti u prošlogodišnjem finalu. Na kraju krajeva, vidjeli smo i šta je Wilbekin napravio u igri dva na dva.