Svi imate tu jednu grupu na Viberu (iako mi i dalje nije jasno kako se ne pređe na WA ili Telegram), koja vam je THE grupa.

Ono od zajebancije, neke interne priče, pravljenja memova, dijeljenje khm khm materijala (riječima Uncle Rogera “Sorry children”), rasprava… prava jedna mala zajednica.

Ako postoji jedna takva grupa, koja je poodavno preskočila granice te terminologije i prešla u nešto veće… onda je to viber grupa Airball-a.

“Svi mi imamo svoju ulogu”, kako bi naš vječni CEO Dralje rekao, i više je u pravu nego kad brani svoj platinasti status na Fantaziju.

Jer to je jedino mjesto gdje čovjeka koji je trenutno nezaposlen i čeka posao smatramo pobjednikom tranzicije, gdje je Edo srpski novinar, gdje je jedan iskreni cetinjski oriđinali i dobra duša KUD-a, DPS konobar, gdje se, da neko čita sa strane (praštaj Joksime) popičkaramo oko politike, a onda odemo kod Dralja na pivo i kviz, i ismijemo se, i sve tako ukrug.

Airball nije Viber grupa, Airball je blago… od nabavke PerBola, preko priče o licitaciji za spermu nekog kraljevskog buldoga iz UK-a, ozbiljnih LOTR nerdova, do upoznavanja sa profilima budućih “mogli bi ovi da igraju u Budućnost” klipova igrača…

Hej pratili smo i radovali se iskreno izgradnji jedne bistjerne u Đinoviće… beat that!

Imamo tri Ironmana, ekipu na državnim jaslama, privatnike, sam svoj gazda ljude (“KAUČ”), sektu navijača Novaka, sektu navijača Milana, hipstere koji navijaju za Bristol i Šarlot Hornetse… i naravno zajednički presjek za sve nas, znamo apsolutno sve o NBA ligi, ma koliko loše stajali na tabeli (godinama… aka “Ciganin fali svog konja”).

Jedan dio koji je ove sezone obogatio našu grupu je Košarkaška rekreativna liga Crne Gore, s obzirom da dva momka godinama učestvuju.

Jedan je trener, drugi je bek šuter, obojica sa Cetinja.

Adžo i Miloš su kumovi u privatnom životu, i zato Miloš nije nikada Miloš nego jednostavno Kumara.

Znate one priče taksista “e moga sam ja, ali povreda”, e maknite taksistu iz jednačine i dobijate Adžovu košarkašku priču.

Teren je zamijenio klupom, sa voršipovanjem San Antonia i Coach Popa, i predsjednik fan cluba Ošae Briseta, vodio je do povlačenja ekipu Cetinja sve ove godine u KRLCG (nikad nije ni odlazio što se nas tiče).

Kumara sa druge strane, ne računajući ove naše manijake koji preplivaju, pretrče i odvoze bajs 300 km u cugu, vjerovatno i fizički najspremniji momak u grupi, redovniji u teretani, i barem na Airball basketu jedan od boljih šutera (uz Čana i Duja).

Međutim ove godine u ligi, btw koja je bolje organizovana od KSCG, gdje imate statistiku (koja nije kumarin prijatelj) odmah nakon meča, i sve je nekako preglednije nego u mečevima MCKL, nije išlo pa nije išlo.

Posije svake utakmice prva stvar koju bi svi odradili je tražili kolonu za 3 poena i našeg Miloša, i uvijek bi vidjeli prvu brojku 0 od…

Nekako kroz ovu njegovu sezonu u KRLCG on nije više bio samo Adžov kumara, postao je kumara svih nas.

Dobro, nije da ga nismo koristili kao ultimativnu jedinicu za promašaje, ali vjerovali smo ekipno u njega, i prizivali “kad bude najteže i kad se lomi, Kumara će pogoditi trojku”.

Cetinje je odigralo odličnu sezonu (kudos za sve momke u ekipi, baš sjajna godina), pa su nakon polufinala i sigurne igre protiv Trebjese otišli u meč za prvi trofej protiv Geoservisa.

Finale se gledalo preko YouTuba i čekao se taj momenat magije.

Do tada u ligi Kumara je bio na 0/23 (Džordanovih/LeBronovih 23).

Produžetak, dva poena zaostatka, na 38 sekundi do kraja, Raspopović lucidno pronalazi kumaru u čošku, on se diže za tri poena… BANG (riječima Majka Brina).

Imalo je još da se igra, ali ta trojka, ta trojka je dobila meč i titulu na Cetinje (pitajte Zvezda Mitrovića, ako ne vjerujete).

“Svaki sljedeći šut je najvažniji šut”, kako Lule citira čuvenu izreku.

A i jedna dobra star koju je Boki primjetio, koji je uživo bio tamo… Naš Kumara nije se radovao, skakao, nešto gestikulirao, već hladnokrvno krenuo da se vraća u odbranu (coach Adžo i svi mi preponosni).

I desilo se. Zaboraviće se na kraju statistika, ko je dao koliko poena, kakvu je ko imao sezonu, pamtiće se “The Trojka” Kumare.

Titula ide u Prijestonicu, medalja ide u Airball vitrinu, do novog pičkaranja, sladoleda, piva, muzike, pošiljke Pervola, one sperme kraljevskog buldoga (Sorry children).

Written by Luka Vlaisavljević