FIBA Basketball WC – Crna Gora

Piše: Draško Milić

Crnu Goru, kao i još neke ekipe, su trebale da predstave kolege s bloga. Vruće ljeto i brojne obaveze nisu dale, tako da ćemo probati i ovo da završimo u foto finišu. Jednostavno, grijeh bi bilo da i Airball ne obilježi ovaj nastup košarkaške reprezentacije na svjetskoj smotri.

Ovom prilikom nećemo u detalje kako se došlo do toga, jer se o tome dovoljno pisalo u drugim medijima što se moglo već pročitati u prethodnom periodu. Samo možemo reći – svaka čast momcima, treneru i svima u reprezentaciji što su uspjeli da se provuku kroz lude kvalifikacije i opet nađu na skupu najboljih svjetskih ekipa. Nema vicešampiona Argentine, nema Turske, Hrvatske, Bahama koji se zanimaju predolimpijskim kvalifikacijama, ali smo tu mi.

I to u nikad jačem sastavu. Nije bilo otkaza, povreda, izgleda da su samo Steve Kerr i Boško Radović uspjeli da dozovu sve koga su htjeli i da odrade kompletne pripreme bez problema. Ne treba biti baš neki veliki znalac pa reći da je centarska linija najveća prednost naše ekipe. U skaldu sa tim, sa njima ćemo i početi najavu igrača.

Prvo kapiten, vođa – Bojan Dubljević. Zaljubljen u Valensiju proveo je sjajnih 11 godina i postao leganda kluba i grada. Puni ubrzo 32, došlo vjerovatno malo i do zasićenja, dosadilo mu izgleda stalno da putuje po Španiji i Evropi jer je postao i jedan od rekordera EuroCup-a i prelazi da živi u još jedan fenomenalan grad- Sankt Petersburg (u kome će vjerovatno još bolje spremiti svoj bankovni račun za budući boravak u penziji). Zato je ovo ljeto došlo kao naručeno – da se proba napraviti rezultat za pamćenje sa reprezentacijom. Nije se mnogo isticao u pripremnim mečevima, ali znamo da čim počne prvenstvo za borca kao on, zalaganjese ne dovodi u pitanje – želja da se dobije svaki duel u reketu je sigurna, ako krene i šut za 3 onda je to 20/10 igrač na svakom meču.

Poslije njega idemo ipak na prvo ime ekipe – Nikola Vučević. 2x NBA all-star (niko u timu SAD i Kanade nema više od jednog nastupa, naši rivali u grupi, kao i velika većina učesnika uključujući i Litvaniju, Španiju, Srbiju… nemaju nijednog igrača sa all-star nastupom), prosjek karijere 17p/10,5s/2,8a. Postigao tačno 14000 poena u NBA regularnoj sezoni i realno je da ako odigra još 4 sezone (za još 3 ima od ljetos potpisan ugovor sa Chicago Bulls) biće među najboljih 100 strijelaca u istoriji NBA lige. Kad su u pitanju igrači sa prostora SFRJ već je najbolji pošto je preotekle sezone pretekao Divca, pa onda i Stojakovića što dovoljno govori o njegovom kontinuitetu na najvišem nivou  (prošle sezone odigrao svih 82 meča). Kritičari odmah navedu i da je veći dio karijere proveo u timovima koji nisu bili baš nekog kvaliteta pa je i veliki broj utakmica bio prilično relaksiranog karaktera, ali njegov kvalitet je nesumnjiv. Možda neće uspjeti da zaustavi sve protivničke igrače (pogotovo bekove), ali od njega uvijek možeš dobiti standardan učinak, pogotovo kad su u pitanju skok i koševi iz otvorenih pozicija bilo to ispod koša ili iza linije za 3. Ako je udvojen ispod koša dosta je dobar i u traženju slobodnih saigrača što bi trebalo da dobro koriste ostali igrači i utrčavanjima u reket kažnjavaju rivala.. S druge strane, nikako da sve to prenese i u nacionalni dres. Nemogućnost da igra kvalifikacije tokom NBA sezone, neučešće Crne Gore na nekim završnim turnirima, prošle godine mu trebao veći odmor da završi selidbu iz tropskog Orlanda u vjetroviti Čikago, tako da je nekako uvijek bio nedorečen – nekad bio mlad, pa nije mogao da se nametne, na takmičenjima kao što je prošlo SP nije uspio da pokrene ekipu i ispuni vjerovatno tada prevelika očekivanja. Ukratko – talenat, znanje mu niko nije mogao osporiti, ali nikako da se i ostalo poklopi.

Njih dvojica bi vjerovatno sami pokrili sve minute na “petici” bez problema, ali imamo još 2 igrača koji su odlična kombinacija visine i šuta spolja koji će pokriti ostatak minuta na centarskim pozicijama. U reprezentaciji se za sada svakako više dokazao Nemanja Radović, za koga se vjerovatno prvo sjetimo po završnici meča sa Francuskom koji je na kraju bio jedan od ključnih momenata proteklih kvalifikacija. Već 9 godina je u Španiji, ima i kvalitet i iskustvo i borbenost da odigra na obje centarske pozicije. 23-godišnji Marko Simonović je odličan šuter kome je osnovna pozicija 5, ali može da igra i na 4, kao što će sada uglavnom biti slučaj. Zadnjih godinu ipo dana proveo je u Bullsima zajedno sa Vučevićem, tako da sigurno ima kvaliteta, samo još to da i potvrdi u narednim sezona. Da mu je bitno da igra pokazao je i povratkom u Evropu.

Peti visoki igrač je Aleksa Ilić koji će vjerovatno zaigrati samo malo osim u slučaju velikog vođstva pa da najbolji odmore. Potpuna suprotnost prethodnicima, igra u reketu i skok su mu glavni aduti, a blokade zaštitni znak.

Kad smo prošli visoke idemo na ključnog igrača spoljne linije (ili što bi neki rekli – igrač na poziciji Amerikanca) Kendrick Perry. Dobar utisak u Budućnosti dao preporuku za reprezentaciju, poslije posljednjeg Evropskog prvenstva za njegov angažman se sigurno niko neće buniti. Dobar šuter, solidan organizator igre, a time i jedna od ključnih karika u napadu jer jedini može i šutem i prodorima napasti protivničke odbrane, Nije baš sjajan u defanzivi, ali kad pokaže volju kao mnogo puta do sad – ništa mu ne zamjeramo. On sa loptom, neko od centara u bloku (svi su dobri šuteri pa mogu da se otvore i na 3 i u reketu) će sigurno biti akcija koja će zadavati dosta muke svim rivalima.

Nikola Ivanović – nije baš uvijek dobro kad momenat kao utišavanje beogradske Arene doživiš sa 18 godina i onda sva očekivanja odu visoko. Imao je dosta turbulentnih sezona, u Podgorici prešao put od idola do omraženog lika, ali u reprezentaciji uvijek davao maksimum. Možda i njemu bude prijalo što nije među udarnim opcijama na koje protivnici obraćaju najveću pažnju pa bude imao više prostora za šuterske serijale.

Vladimir Mihailović je pred pripreme bio najveća enigma jer protekle sezone veći dio ni igrao već se oporavljao od povrede. Međutim, ako je suditi po pripremnom periodu đe je imao sjajnih izdanja (npr 26 poena protiv Slovenije) mogao bi da bude pravo osvježenje sa klupe đe trojkama i zakucavanjima podiže cijelu ekipu. A možda u nekim duelima bude i starter, ko zna.

Sudeći po pripremama, poziciju startnog beka ( ili ti moderno dvojke) će imati Petar Popović. Glavni zadatak će mu sigurno biti defanziva na najboljim protivničkim bekovima, a ako se ukaže prilika za neki zicer sigurno se neće buniti da još malo sebi podigne samopouzdanje.

Dino Radončić je i dalje relativno mlad (24 godine) ali već godinama starter na poziciji krila. Vjerovatno se od njega do sada očekivalo više, ali brojne povrede i ne baš stabilan šut mu su prilično limitirao doprinos na tom dijelu terena, pa i on kao prethodnik ima značajniju ulogu u odbrani. Ipak,u  njega i dalje vjeruje nekadašnji trener iz Real Madrida Pablo Laso koji ga je ljetos doveo u Bajern u kome će imati priliku za dalji razvoj i da igra najvalitetnije evropsko takmičenje – Euroligu.

Igor Drobnjak i Andrija Slavković će predstavljati alternative sa klupe. Drobnjak je na prošlogodišnjem Evropskom prvenstvu imao sjajnih rola jer je uz očekivano dobre momente u odbrani na protivničkim organizatorima igre, imao i nekoliko sjajnih napadačkih izdanja. S druge strane, Slavković je debitant na ovakvim skupovima, ali je što zbog deficita igrača na krilnim pozicijama, što zbog dobre sezone u Studenstom centru našao svoje mjesto u 12 odabranih. Jako dobar u ograničenoj minutaži u pripremnim utakmicama, možda bude igrao i više nego što očekuje(mo).

Duško Vujošević, Dejan Radonjić, Luka Pavićević, Bogdan Tanjević, Zvezdan Mitrović su prije selektorskog posla u matičnoj državi bili priznati košarkaški stručnjaci. Nakon ne baš sjajnih igara na Svjetskom prvenstvu u Kini 2019. godine đe smo završili sa sva 3 poraza grupu sa Brazilom, Grčkom i Novim Zelandom, Savez tada donio prilično iznenađujuću odluku da naredni slektor bude Boško Radović. On je bio dio stručnog štaba kod većine prethodnika, radio sa mlađim kategorijama što I nije obično biografija koja void do mjesta selektora. Početak je bio težak, u čudnovatim uslovima FIBA prozora i nije baš najbolje djelovao pa su mnogi ljubitelji košarke (uključujući i Airball redakciju) bili sumnjičavi i bilo je dosta kritika njegovog rada.

Međutim, kako je vrijeme odmicalo, njegov način rada je počeo da daje rezultate pa je obezbijeđen plasman na Evropsko prvenstvo na kojem je reprezentacija ostavila vrlo pozitivan utisak. Nakon toga uslijedile su i kvalifikacije za ovo prvenstvo đe je uspio da izvuče maksimum iz sastava koje nje imao na raspolaganju.

Ako bi se za vođenje utakimica i našlo ponešto zamjeriti, on je za razliku od prethodnika koji su bili dokazana imena i imala priličan autoritet, uspostavio gotovo pa drugarski odnos sa igračima. Jasno je to svima, pa je Nikola Vučević to naveo kao glavni razlog za povratak u nacionalni tim, a nemoguće je to ne vidjeti i kroz sve izjave igrača ili fotografije sa treninga (uključijući i zvanične fotografije za FIBA sajt koje kruže internetom posljednjih dana).

Pozitivno raspoloženje, nikad jači sastav, nema problema sa povredama- realno je da vjerujemo da pobjede protiv Meksika i Egipta ne bi trebale doći u pitanje čime bi obezbijedili plasman u narednu rundu đe nas čeka vječni prvi favorit- SAD. Ako se zabilježe 2 pobjede na startu, onda posljdnje kolo sa Litvanijom možemo opušteno probati da ih opet pobijedimo i dođemo do prvog mjesta u grupi. A to bi otvorilo vrata sna – vjerovatno bi utakmica sa Grčkom rješavala putnika u četvrtfinale koje ovaj put ima i više nego veliki značaj – najboljih 7 ekipa sa prvenstva se kvalifikuje za OI u Parizu naredne godine. I Litvanija i Grčka su rejtinom ispred nas, ali ne baš sjajna generacija Litvanije (uz par bitnih odsustava), niz značajnih odsustava u Grčkoj (prvo i najvažnije – Giannis), otvaraju i tu šansu ukoliko odigramo onako kako se očekuje.

Ukratko – druga faza obaveza, pobjeda protiv Litvanije i/ili Grčke želja, a četvrtfinale i plasman na OI – san.