Trust the Joker

piše: Branko Dujović

Košarka je divna stvar.
Pogotovo NBA liga.
Znam, vrlo sam subjektivan.

Najveća čar praćenja NBA lige je u tome što u svakom trenutku postoji nekoliko aktuelnih i vrlo interesantnih trendova zbog kojih želite ostajati budni do kasno u noć, a ujutru gledati highlightse i box scorove. Nekad je to ekipa koja unosi nešto potpuno novo u ovaj sport, poput run&guna D’Anthonijevih Sunsa (od Showtime Lakersa je ovo bilo zaboravljeno), Memphis Grizzliesa i njihovog grit&grinda ili Warriorsa i potezanja nemogućih trica iz svlačionice tj. šuteva koji su do prije par godina tretirani kao nerezonski. Nekad je trend samo jedan igrač, pa onda pratite Oklahomu samo da bi gledali ofanzivno čudovište Kevina Duranta, pratite loše Clipperse jer tamo igra rookie Griffin čija zakucavanja liče na mladog Air Canadu, gledate Curryja i jedva čekate da je potegne sa 9 metara u šestoj sekundi napada. Jednostavno, ako želite uživati, ukrcate se u vagon* i pratite nešto novo, nešto aktuelno, nešto o čemu svi pričaju.

*Bandwagoners – pogrdan naziv za instant navijače (potpuno suprotno od lojalnih navijača). Bandwagoners navijači obično mijenjaju timove za koje navijaju, prate ligu od plejofa, navijaju za tim od onog  trena kada postane favorit za titulu ili slično. Ja lično ne mislim da je loše biti bandwagoner i pratiti ono najbolje što NBA u tom trenutku pruža. Nekad je to šampionski tim, nekad je to simpatični tim u rebuildingu, nekad ekipa koja se bori za plejof. Bitno je biti lojalan NBA ligi (love them all).

Evolucija visokih igrača – šut

Jedan od interesantnijih trendova, ako posmatramo poslednjih dvadesetak godina je evolucija visokih igrača. Za taj period, tipični moderni frančizni (ili barem all star) visoki igrač se poprilično promijenio.

Ako govorimo o devedesetim i visokim igračima u tom periodu, svi će se odmah sjetiti old school centara: Shaqa, Hakeema, Robinsona, Ewinga, Mourninga, Mutomba; ili old school četvorki: Malone, Barkley, Kemp, Rodman… Osnovne karakteristike: vrhunska post igra, ponekad više bazirana na goloj snazi (Shaq), a ponekad na kombinaciji snage i vrhunske finese (Hakeem); zaštita obruča i defanzivni skok na vrhunskom nivou i poprilično kuburenje sa slobodnim bacanjima. Posebno je interesantan ovaj poslednji segment, jer se ne odnosi samo na šut sa bacanja, već šut uopšte. Opštepoznata činjenica je da su svi pomenuti igrači imali odličan FG%, ali je ogromna većina tih šuteva bilo završavanje na samom obruču, a nerijetko i zakucavanje. Za većinu je čak i šut sa poludistance bio vrlo težak zadatak. U prilog priči, Shaq je u karijeri dao jednu (!) trojku iz 22 pokušaja, Hakeem i Robinson su dali po 25.

U današnjoj ligi, all star igrači koji zadovoljavaju ove kriterijume i koji liče na pomenute visoke iz devedesetih su Drummond, Howard i Jordan, s bitnom razlikom da ovu trojicu teško možemo posmatrati u istom kontekstu sa Shaqom, Hakeemom i ostalim zvijezdama. Ostali visoki igrači (mislim na one koji su već bili all star ili će biti skoro sigurno u karijeri) su evoluirali i potpuno raširili svoj range: Davis, Cousins, Towns, Porzingis, Jokić, Embiid, Turner, Mark Gasol, Brook Lopez, sve je duža lista iz godine u godinu.

Interesantno je da je 2006. godine bilo samo 8 centara (primarna ili sekundarna pozicija) u ligi koji su šutirali preko jedne trojke po meču (a jedan od njih je White Mamba Scalabrine). Ove sezone imamo 20 centara koji potežu minimalno jednom za tri po meču.

Evolucija visokih igrača – kreacija

Mimo šuta, postoji još jedan segment igre koji je evoluirao kod visokih igača – kreacija sa posta ili vrha reketa. Old school centri nisu bili previše poznati po dodavanjima (Shaq, Hakeem i Robinson imaju po 2.5 asistencije po meču u karijeri). U ovu priču možemo uključiti i danšnje visoke igrače koji ne pokrivaju poziciju centra, a igraju kreatorske uloge, poput Giannisa koji sa 211cm igra pleja u Bucksima, slična uloga očekuje i Bena Simmonsa u Phili, pamtimo Diawa iz šampionskih Spursa i njegove uloge point forwarda, a o plejmejkerskim sposobnostima i košarkaškoj inteligenciji LeBrona ne moramo puno trošiti riječi.

Jednostavno, današnja liga diktira tempo da, pored gomile specijalaca, morate imati i all round igrače (slaganje rostera je posebna tema), a gdje ćete bolje od toga da imate visokog igrača koji zadovoljava većinu karakteristika old school centra, a uz to zna solidno šutnuti sa distance i zna biti kreator.

Jasno je da ove kriterijume zadovoljavaju Cousins, Davis, KAT, Embiid… ali je jedno ime posebno interesantno, što zbog toga što je Jugović, što zbog toga što u ovoj grupi ima stvarno najmekšu ruku i najbolji court vision. Nikola Jokić.

Ružičasta stvarnost

Dvorana “Morača” u Podgorici, meč između Budućnosti i Mega Leksa. Odrasli debeljuškasti dječak, u ružnom roze-teget dresu sa brojem “15” na leđima, krade loptu, trči sam kontru i nevjerovatno mekano polaže loptu u koš. Da mi je neko 10 sekundi prije toga rekao da će taj igrač da pretrči teren, rekao bih mu da je lud i da će isti da se raspadne poput šampionskih ambicija Brooklyn Njetsa. Automatski prestaješ da gledaš utakmicu i pratiš rezultat, ostaje samo da gledaš i skautiraš Nikolu Jokića, njegova postavljanja, građenja u reketu, kretanje, šut, asistencije…

A prije toga sam znao malo o njemu. Sjećam se intervjua sa Miškom Ražnatovićem u kom je pričao kako su ga otkrili u juniorima Vojvodine Srbijagasa, nakon indeksa 50 koji je imao na nekoliko utakmica. Ubacivao je po 25+ poena i hvatao 15+ skokova.

Miško je naložio svom skautu Branimiru Tadiću da isprati Nikolu i da vidi da li su ti skokovi posledica fizikalija, što može da se desi u mlađim kategorijama, kada neki dječak ranije izraste ili preraste kategoriju. Na informaciju da je Nikola ustvari “debelo dete koje nema ni f od fizikalija” (svi smo negdje nekad vidjeli njegove slike iz mladosti), Miško je odmah naredio da potpiše za agenciju.

Oduševljenje Nikolom nije krio ni Dejan Milojević, koji je rekao da ga mogu priključiti prvom timu već za mjesec dana, što je izgledalo nemoguće s obzirom da debelo dete nije moglo da uradi nijedan sklek u tom trenu. Slijedilo je 15 dana individualnih treninga, 20ak dana timskih treninga sa posebnim režimom i Nikola je priključen prvom timu.

U sezoni 2013-2014 je imao solidnu ulogu i prosjek od 11.4 poena, 6.4 skokova i 2.5 asistencija. Te godine je izašao na draft i Nuggetsi su ga pokupili u drugoj rundi (pozicija 41), što navijači Nuggetsa nisu uopšte lijepo prihvatili (i dalje ne razumijem da postoji tolika averzija kod nekih navijača prema neameričkim igračima, uprkos sve većem prilivu talenta iz ostatka svijeta). Nikola je ostao još jednu sezonu (2014-2015) u Megi i bio glavni igrač sa 15.4 poena, 9.3 skokova, 3.5 asistencija i 1.5 ukradenih, sa šutom iz igre većim od 50%. U ligi Srbije je imao još bolju statistiku.

A onda je otišao u NBA, u Nuggetse koji su ga i draftovali, u ekipu koja je već imala gužvu na  frontcourtu: Faried, Lauvergne, Hickson, Arthur, Nurkić. Čak je i Gallinari uskakao na četvorku kad se igrao smallball.

Vagon – Nikola

Kad su u pitanju trendovi pomenuti na početku teksta, još na početku sezone sam se posebno pripremio na analizu i posmatranje sledećih:

• Warriorsi – pitanje je da li smo ikad imali potentniju ekipu u istoriji lige. Na onakvu prošlogodišnju ekipu, koja je završila regularni dio sa 73-9 i oborila brdo rekorda, praktično dodaš Duranta, zvanog “nepodnošljiva lakoća zabijanja”, umjesto upitnog Barnesa. Nije mi ovo drago, ali jednostavno ne znam kako ih neko može izbaciti u plejofu.
• Giannis “Space Jam” Antetokounmpo i njegova uloga pleja u Bucksima – dečko se sjajno snašao. Bucksi imaju neviđeni potencijal.
• Timberwolvesi – razočaran sam bio nakon mjesec dana. KAT igra standardno dobro, ali Thibodeau nije sve složio kako treba. Za sad.
• Phila i Joel Embiid – trust the Process!
• Nuggetsi i Jokić – trust the Joker!

Nikola Jokić je tiho ušao u ligu. Ruki sezona je bila solidna, a ova je počela mješovito. Jokić je dijelio minutažu sa Jusufom Nurkićem, a Mike Malone nije bio potpuno svjestan koga ima u ekipi, dok lokalni novinar Michael Jaycox nije napisao jedan prilično oštar tekst o tome kako je Nikola superstar, i da ga u Denveru ne koriste baš najbolje. Koliko je to uticalo na odluku Malonea da Jokiću dodijeli ulogu sada već glavnog igrača, ne znam, ali je od tad krenulo sve na bolje, kako Nikoli, tako i samim Nuggetsima.

I evo nas, još jednom u vagonu. Kako na ovim prostorima, tako i širom Amerike, ljudi prate mediokritetsku ekipu Denvera i gledaju big guya koji baca pasove sa visokog posta u stilu Magica Johnsona. Košarkaška javnost je poludjela, jer ovako nešto odavno nismo gledali.

Oduševljenje Nikolom nije slučajno, jer u njegovoj igri prepoznajemo dosta elemenata old school centara pomenutih na početku teksta (prije svega, odlična igra leđima i mekana ruka uz solidan broj ofanzivnih skokova), a takođe prepoznajemo i elemente modernih visokih igrača – šut sa (polu)distance i kreacija sa posta. Dovoljno razloga za veliki hype, jer u svemu ovome uživaju i nostalgičari i oni koji obožavaju evoluiranje NBA košarke.

Najveća prednost Nikoline igre je mogućnost prilagođavanja. On ni u jednom momentu nije nepravedno nadmoćan, već jednostavno vrhunski percipira igru oko sebe i trudi se (i uspijeva) da bude nivo iznad. Da je NBA liga na još većem nivou, on bi našao način da se prilagodi i bude bar za dlaku ispred. Nikola je jedan od onih super mega giga ultra korisnih igrača sa lokalnog uličnog basketa, koji vam nikad ne lupa atraktivne banane ili zakucava preko vas, već samo kao radilica igra iz zabave i konstatno vas uništava u igri. Ako se odmakneš – uništiće te šutem i mekanom rukom, ako ga udvojite – slijedi brzi pas za slobodnog igrača, ako mu se previše primakneš – naći će način da te prođe, a uz sve to je nekako uvijek za djelić sekunde brži u skoku, a pod košem uvijek nađe način da je probaci kroz obruč – rukom, nogom, laktom, pod faulom, od table ili zida… Osim toga, njegovi saigrači odjednom postaju bolji. To je stvarno i  slučaj u Nuggetsima.

Ofanzivno, Jokić može puno toga – sa distance između 5 i 8 stopa tj. između 1.5 i 2.5m (niski post), ima najbolji procenat u ligi; njegove asistencije smo vidjeli mnogo puta, a posebno su opjevane od strane, kako balkanskih, tako i američkih medija; statistika za 36 minuta je impresivna (16.5 poena, 11.1 skokova i 4.5 asistencije); šut sa distance je sve bolji i u poslednjih mjesec dana ubacuje preko jedne trojke po meču. Treba svakako naglasiti da Nuggetsi igraju  dosta brzu košarku, i kotiraju se među top 5 NBA ekipa po broju posjeda, što svakako pozitivno utiče na samu statistiku i može malo iskriviti sliku.

Što se tiče nedostataka, najveći problem predstavlja atleticizam – snaga, brzina i eksplozivnost. Iako Nikola posjeduje nevjerovatan košarkaški IQ, kojim dosta dobro nadomještava ove nedostatke, daleko je to od idealnog. Nije rijetko da upadne u problem sa faulovima (pogotovo je to bilo aktuelno na samom početku sezone), a većina faulova je napravljena zbog gorepomenutih nedostataka i kašnjenja u odbrani. Pozitivna stvar je što se vidi da dosta dobro čita protivničke odbrane, i uz malo više rada na ovom polju, Joker može postati legitimni NBA odbrambeni igrač, ne pretjerano dobar individualac i zaštitnik obruča, ali pametni timski odbrambeni igrač – itekako.

Trust the Joker

Šta da očekujemo u budućnosti?

Sumarno, Nikola Jokić posjeduje košarkašku inteligenciju i shvatanje košarke kakvo odavno nismo vidjeli, pa na terenu gledamo od njega sve one najljepše stvari zbog kojih volimo basket. To je dovoljan razlog da vjerujemo da ga jednog dana možemo stavljati u isti koš sa legendama jugoslovenske i evropske košarke. Sve je još uvijek svježe, pojavio se odjednom, protivnici nemaju posebne taktike kojim mu se suprotstavljaju, a kako bude vrijeme proticalo i kako Nikola bude trpao, defanzivni treneri protivničkih ekipa će se mnogo više baviti njim. Vremena za trening i poboljšanje igre (pogotovo na defanzivnom kraju parketa) ima na pretek, jer tek puni 22 godine.

Uopšte ne sumnjam da je ovo jedna nova i uspješna priča. Visoki igrač, a strašan repertoar. Post igra, mekana ruka, i uvijek spreman bullet pas za saigrača u dobroj poziciji.
Sabonis, Divac, Marc Gasol…
Nikola Jokic.
Trust the Joker!