Don’t Think Twice, It’s All Right

piše: Branko Dujović


Završnica

Sportski centar “Morača”, dana 14.03.2016. U toku je završnica prvog meča polufinala regionalne lige između Budućnosti i Mega Leksa. Na semaforu, na iznenađenje svih, kako košarkaške javnosti, tako i navijača – 83:80 za Megu i samo 20ak sekundi do kraja. Sudije sviraju faul Ivanoviću i donose vrlo upitnu odluku, gdje kažu da je faul bio pri šutu za tri poena. Cook će šutirati tri slobodna bacanja, a u tom trenutku se mislim da li će Budućnost iskoristiti ovaj poklon i ipak se izvući sa pobjedom u utakmici u kojoj realno nije zaslužila da pobijedi. Cook promašuje prvo, a zatim i drugo bacanje. Sjetio sam se legendarnog Rasheeda Wallacea i njegovog – “ball don’t lie”.

Omar daje treće, smanjuje zaostatak na dva poena, a odmah zatim faulira Ivanovića. Ako Ivanović ubaci oba, na 11 sekundi do kraja, biće to “two possession game” i vjerovatna pobjeda za Megu. Odjednom se gasi onaj isti semafor, u koji pola navijača Budućnosti gleda sa nevjericom. Posmatram Ivanovića, glumi mirnoću, a jedva čeka da ubaci ona dva bacanja i gestikulacijom pokaže i da se dokaže podgoričkoj publici i fanovima ekipe koja ga je pustila i nije mu dala dovoljno šansi da pokaže šta zna. Konačno se pali semafor, Ivanović odlično podnosi to još malo dodatog pritiska i ubacuje hladno oba bacanja. Kraj. Pola sale psuje, druga polovina se misli kako pustiše ovoga čovjeka da ode, igrači protivničke ekipe slave, igrači Budućnosti odlaze pokunjeni u svlačionicu dok ih “Varvari” zovu da se vrate i pozdrave se s njima. Posmatrao sam facu Nikoli Ivanoviću, tako izgleda čovjek potpuno pomiješanih osjećanja, i to vrlo snažnih osjećanja – toliko sreće što je upravo on zapečatio pobjedu sa ubačena dva bacanja (dao je 11 poena i podijelio 12 asistencija), i dokazao da je ovo itekako njegov nivo i toliko bijesa i sjete što je tako malo prostora i povjerenja dobio za nekoliko godina u Podgorici.

dzoni

Varvari

Kako rekoh, igrači Budućnosti su bili prilično pokunjeni i odmah pošli prema svlačionici, dok su ih navijači prozivali da se vrate. Sala se prazni, i tada počinje nadrealna scena – zvižduci i negodovanje na glavnoj navijačkoj tribini, a nakon toga tišina i razgovor koji jedan od vođa vodi sa nekim iz uprave kluba preko telefona, dok poluprazna sala ćuti i sluša. Vođa prijeti, kaže da igrači imaju minut da se vrate ili…

Svi čekamo, neki od navijača su već “u manite” od bijesa. Nakon dvadesetak minuta, izlaze igrači, dolaze do tribine, nakon čega im se vođe bukvalno deru i prevaspitavaju ih da poraz nije kraj, da je sramota što su otišli. Igrači i dalje pokunjeni, slušaju, i onda samo odjednom počinje skandiranje i najupečatljivije “Nema predaje”. Igrači pozdravljaju potez, prećutno su uputili izvinjenje i zakopavaju se ratne sjekire.

7a4d5f4ef61e2a3bed574108ef3fdc39

A moram priznati da sam mislio da se neće vratiti i već sam vidio u novinama naslove poput “Bojkot Varvara”. U tom trenutku sam razmišljao o nogama na kojima stoji cijeli ovaj košarkaški projekat i uopšte projekat crnogorske košarke. Ima li jedan Tadija Dragićević ili Julius Jenkins osjećaj za taj projekat ili samo profesionalno odrađuju svoje ugovore (na čemu, naravno, nema nikakve zamjerke). Pitam se da li bi jedan Nikola Ivanović tek tako otišao ili bi se zaputio ka navijačima nakon poraza. Tek tada sam shvatao da je sve ovo dosta tanko i da su te noge prilično nesigurne. Potez igrača da se vrate i njihovo priznavanje greške su svakako pozitivne stvari, ali nije nešto što bi me natjeralo da drastično promijenim mišljenje o klimavim nogama crnogorske košarke. No prije ulaženja u taj dio, malo osvrta i na samu utakmicu.

Chokers

Prije svega, nemam dileme da je Luka Pavićević mnogo bolji stručnjak od svog prethodnika – Igora Jovovića. Svako ko prati malo bolje košarku, vrlo jasno vidi koliko ozbiljnije se pristupa analizi utakmice, skautingu protivnika, i samom toku utakmice otkad je Pavićević stigao u Podgoricu. Luka je veliki radnik i očigledno je da puno vremena i pažnje posvećuje svim detaljima. Ali, za prebacivanje u elitni razred košarkaških stručnjaka je potrebno i nešto više, što on nema, niti će ikad imati. NBA rečnikom, čovjek potpuno zasluženo može dobiti nagradu za jednog od najvećih chokera među trenerima. Ko nije upoznat sa terminom, radi se o igraču/treneru koji se u presudnim momentima ili utakmicama, jednostavno – izgubi i totalno podlegne pritisku. Choking je najpoznatiji po Reggie Milleru ili Lance Stephensonu koji su nerijetko provocirali svoje protivnike ovom gestikulacijom.

maxresdefault (2)

Pisao sam već o tome, Luka je sa velikom skepsom primljen među navijačima, nakon reprezentacije i poraza od Holandije. Da li će se opet nešto slično desiti i da li će biti još jedan poraz od Mege, vidjećemo za nekoliko dana.

Naravno da nije samo njegova krivica, ali je od starta bilo vidljivo lutanje i mučenje – ispadanja u odbrani, dosta loše branjenje skoka, a najbolji parametar je 40 ispaljenih trojki što očigledno oslikava nemoć u pronalaženju kvalitetnog rješenja u napadu. Najbolji komenar na ovo divljanje poput Warriorsa bez šuta je dao kolega Draško: “Možda Rocketsi uzmu Luku poslije ove utakmice – ima akcije za trojke iz svih pozicija”.

Mega je potpuno nadigrala Budućnost (imali su čak 32 indeksna poena viška, nevjerovatan podatak), a da nije bilo Jenkinsovih 7 trojki iz 10 pokušaja (ostatak ekipe 7 od 30!), mnogo ranije bi ova utakmica bila riješena. Uzevši čak u obzir i to da Budućnost već odavno nije imala ozbiljnu utakmicu i da su se možda malo uljuljkali zbog tolikog niza pobjeda protiv ili nedoraslih ili umornih protivnika, ovakvo gubljenje u utakmici nema opravdanja.

6d6e9c7473f25783b20025e49260c275

A nije ni da nemamo chokera među igračima. Suad Šehović je poznati choker, i ja uopšte ne pamtim da je čovjek odigrao dobru plejof utakmicu (danšnji index od 0 je posebna priča). Za brigu je partija Dragićevića, za kojeg su mi prijatelji pričali da ga takođe nigdje nema u važnim utakmicama, ali i dalje mislim da on može nešto napraviti. Iako je njegova neagresivnost bila poprilično zabrinjavajuća – od all-round napadača iz regularne sezone, pretvorio se u šutera sa lakta poput Andree Bargnanija (a takav tip igrača je najgori u košarci) i šutnuo 7 puta za trojku i samo dva puta za 2 poena. Cook je takođe nestao i imao najgori index na utakmici od 2 negativna poena. Ponavljam, manje me on brine nego ostala dvojica. Osim Jenkinsa, solidan je bio donekle i Marić, mada se kompletna ekipa utopila u sivilo i bezidejnost.

A na drugoj strani smo imali lepršavu mladost i raskoš talenta. Nevjerovatno, ali je ovo bio čas košarke. Rade Zagorac mi se strašno sviđa još od ranije, ali ovo noćas uživo je bilo strašno – lakoća kretanja i par poteza poput Bodiroge, nevjerovatan vertikalni skok i kontola lopte i index 40 za poštovanje. Dalje, Ivanović je odigrao staloženo i korektno, Nikolić je prilično ograničen igrač, ali čovjek koji može da živi od šuta i visokog izbačaja. Janković ima drskost i podsjeća me na neku light verziju Jokića. Luwawu je odigrao loše, ali se vidi da je veliki atleta.

bd2d77b09cbfeef1507e80e982f09710

Realno, Mega je noćas, čak i sa skraćenom klupom i nedostatkom par bitnih igrača, odigrala iznad svog nivoa. Budućnost daleko ispod. Teško će se ponoviti ovakav scenario i prognoziram pobjedu Budućnosti u drugom meču, a nakon toga i u majstorici u Podgorici. Još jednom, to nije razlog da ne postavimo sledeće pitanje: Na kakvim nogama je projekat “Budućnost” i uopšte crnogorska košarka i šta će biti ako Mega prođe u finale?

Budućnost Budućnosti

Podgorička ekipa u svom rosteru ima četiri mlada talenta: Čarapića (1998), Slavkovića (1999), Baćovića (1996), Ilića (1996). Najviše je u ABA ligi igrao Baćović i to 93 minuta, Čarapić je odigrao 73, Ilić 44, a Slavković uopšte nije ulazio u igru. Samo poređenja radi, Simenuović (1995) iz Mege je odigrao 498 minuta, Jaramaz (1995) 655, Aranitović (1998) 377. I to ne pominjem nosioce igre – Ivanovića, Luwawu, Zagorca… Da li da pominjem da je Ivanović imao minutažu od oko 10 minuta po utakmici u Budućnosti (ukupno oko 240), a ove sezone je odigrao 726? Nikolić se nije ni skidao za prvi tim, nego je otišao mnogo ranije.

Pošteno je reći da je lako biti general nakon bitke tj. da je Budućnost dobila noćas niko ništa od ovoga ne bi rekao, ali je poraz od Mege postavio mnoga pitanja. Barcelona ili Real ne odu na Final 4, svi to okarakterišu kao neuspjeh, ali svi znaju da se iduće godine ide dalje i juri isti cilj, jer imaš pokriće za to – kompletan sistem, od razvoja mladih igrača, do finansija, kluba navijača itd. Da li se takvo nešto može reći i za Budućnost i crnogorsku košarku? Naravno da ne, zato će neki poraz od Mege/Metalca/Radničkog uvijek donijeti ista pitanja i istjerati na čisto ono što se gura ispod tepiha.

Uzmimo čak i najbolji mogući scenario – Budućnost izbacuje Megu, dobija Zvezdu u finalu i iduće sezone igra Evroligu. Postoji li neko ko može da tvrdi da je to rezultat kvalitetnog sistema, koji ti omogućava uspjehe na duže staze u smislu pravljenja kulta kluba i reprezentacije, pravljenja baze mladih igrača itd. Ili je to samo slučajna statistička greška i uspjeh ostvaren spletom raznih okolnosti: od nikad gore ABA lige do ubacivanja brda novca u loše ugovore. Biću iskren, ako bih mogao da biram: Evroliga ili mladi igrači, odabrao bih ovo drugo. Milije bi mi bilo gledati Slavkovića i Čarapića kako griješe nego 5 jakih utakmica u Podgorici. Na kraju krajeva, baza za reprezentaciju se pravi na taj način.

No, ovo je Crna Gora, gdje je košarka jedna od manjih problema ako govorimo o projektima i načinu izvođenja istog. Kralj Crne Gore i predsjednik košarkaškog saveza je patentirao takvo razmišljanje, pa je potpuno u redu prodati KAP ili Danila Nikolića ili iznajmiti na dugogodišnji period Mamulu ili Nikolu Ivanovića.

kosarkamilo

Ako je sve OK sad, što ćemo misliti o budućnosti? Bob Dylan je dobro rekao: “Don’t Think Twice, It’s All Right”. Očigledno je to glavna maksima državnih menadžera. Zašto bi se košarka razlikovala?

 

Advertisements

2 thoughts on “Don’t Think Twice, It’s All Right

Add yours

  1. Bravo Dujo!

    Nažalost, ovo što se dešava u košarci prisutno je i u mnogim drugim sferama života, samo je u sportu srećom to lakše uočljivo.. vječito će nam neko sa strane biti pametniji i ljepši od naše đece…

    ..i ponavljam, nije problem što smo izgubili. Problem je što ilić, baćović i čarapić ponovo neće dobiti pravu šansu, pa će evropa za nekoliko godina o njima govoriti kao talentima mega leksa.. Problem je što su se svi pravi navijači budućnosti sinoć osjećali kao iznevjereni i pomalo izgubljeni u navijanju.. jer definitivno ću uvijek potajno navijati za ivanovića i nikolića kada igraju protiv cooka i tadije dragićevića..

    Like

  2. Prvo odličan blog, ovaj tekst je pravo u bullseye… Kao što si i ti rekao lako je biti general posle bitke ali eto da iznesem neko svoje mišljenje (frustracije)…
    Završnica – Lopta nikad ne laže toliko o faulu …. pomalo ironično je i to da je sve izgledalo kao 5ti meč protiv Cedevite, COOK promašuje slobodna i zadnji napad bukvalno precrtan Subotic sutira 3…
    Varvari – Izašao sam kad su ove naše p…. pobjegle u svlačionicu, i mislio sam oooo SHIT biće veselo… Mada i navijači kod nas su skroz izgubili smisao za igru kao da smo zaboravili kada treba da poguramo ekipu ali je to vjerovatno energija koju dobijamo od same ekipe, mi volimo kad su tijela po parketu a toga nema od kad nema lokalnih momaka u timu….
    Chokers – mislim da Luka nije toliko choker koliko je ograničen kao trener… slažem se odličan skaut i priprema utakmice (Zvezda i Cedevita…… Srbija) ali posle određenog vremena ga svako provali plus njegov odnos sa igračima vremenom postaje sve gori i sama atmosfera u timu…. Sinoć se još jednom dokazalo da ne umije da brani pick, samo se sjetite EP ….
    Budućnost Budućnosti – projekat Bud je nekad imao veoma lijep potencijal, dovodjeni su mladi igrači iz svih krajeva CG (Pavlović, Vranješ, Ivan Todorović, Bulajić, Mijatović (koji je bio u SCG ekipu sa Teodosić) ….. i mnogi drugi) i sa njima je rađeno za to vrjeme veoma kvalitetno i to odlični treneri Poli Bojanić, Zvezdan Mitrović, Ćomo Perović, Mirko Baletić (ne debeli) i na kraju je doveden Dule Vujošević da sve to nadgleda ali na kraju im to nije odgovalo (sukob sa Mutom) i sve je propalo, a kao rezultat toga danas imamo veoma nekvalitetan rad sa mladima (svi smo vidjeli EL za juniore, i ako se mi izvlačimo na mladost) + Ivanović kordinator koji nikad igrača nije napravio- kojem su samo uplaćene članarine bile važne + kad se na to dodaju roditelji čija su djeca malo bolja od Bodiroge dobijaš ovo što imaš danas superzvijezde (Čarapić) koji neće da trenirju kad izađe na teren sve radi preko q. i sve zna.
    Ubijeđen sam da će Bud dobiti seriju (samo zbog smanjene rotacije MEGE) ali za sledeću sezonu treba da se prelomi ili se pravi ekipa samo za sezonu i rezultat ili se ulazi u projekat stvaranje mladih igrača i godinE bez trofeja ali kao krajni rezultat 5-6 igrača za reprezentaciju i pun tim MUDA koji će da „izbiju“ svakog ko dođe u PG a na stranu da imaju stav „Just dont give a fuck about your house“
    Kad smo već kod Nikole Ivanovića on je spasio svoju karijeru odlaskom i drago mi je…

    Evo smorih malo, ali mi je pomoglo da ispraznim ovo malo frustracije…..

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s

Powered by WordPress.com.

Up ↑

%d bloggers like this: