Aleksandar Milović – Rockin’ in the Free World

Intervju vodio: Nikola Adžić

Današnjom pričom idemo na put oko svijeta, ali u pravom smislu te fraze. Čast da nam bude gost i sa nama podijeli zaista nevjerovatnu košarkašku, a i životnu priču čini nam Aleksandar Aco Milović, rođeni Cetinjanin, čovjek koji košarci duguje mnogo, a kome košarka ne duguje ništa manje

Nego da krenemo redom.

Aco, prije svega da ti u ime Airball.me ekipe poželim dobrodošlicu na našim stranicama i da ti se zahvalim na odvojenom vremenu da sa nama podijeliš svoju priču. Rođen si u Nikšiću ali ipak odrastao na Cetinju, gdje si se prvi put susreo sa košarkaškom loptom?

Prvo bih se zahvalio tebi Nikola kao i ekipi Airballa.

Tako je, svoje košarkaške korake počeo sam u čuvenoj cetinjskoj “Kartonaži” avgusta 1998. godine kod tadašnjeg trenera Željka Žila Živkovića i Marka Make Kaludjerovića u Košarkaskom Klubu Cetinje. Otac me je upisao prevashodno zbog visine. Medjutim, posle prvog treninga zaljubio sam se i iz dana u dan s nestrpljenjem sam čekao nove treninge. Ubrzo se spajaju “Cetinje i “Lovćen, dolazi do promjene trenera, sastava ekipa,a samim tim i konkurencija jer bila znatno veća. Kroz razne mladje selekcije smo osvajali bronzane I srebrne medalje, ali eto, zlatna medalja bila je izgleda prevelik zalogaj pored nadmoćne Budućnosti.

Ubrzo slijedi poziv za prvi tim LovćenaU tim godinama Lovćen je igrao jaku košarku sa jakim timom, a bio je sve bliži i novooformljenoj Jadranskoj ligi. Ubrzo slijedi poziv za prvi tim, ali umalo u prerani kraj karijere??

Da, već 2003. godine se priključujem prvoj ekipi Lovćena koji se takmičio po prvi put u Jadranskoj ligi. Bio sam najmladji igrač u sastavu na početku priprema. I pored toga, trener Predrag Milović je imao povjerenje u mene i dobijao sam priliku da se nadmećem na treninzima u predsezonskom dijelu. Na žalost, jednog popodneva po povratku sa planine Lovćen, doživio sam udes i preživio samo Božijim Čudom, povrijedivši i prelomivši lumbalne pršljenove. Kako i sam kažeš, umalo i kraj prije početka karijere.To me je odvojilo sa terena nekoliko mjeseci. Po prognozama doktora i stručnjaka iz KBC-a i instituta “Simo Milošević” iz Igala, nije bilo govora o daljem nastavku bilo kakvog vida profesionalne košarke. Hvala Bogu, osjećao sam noge ubrzo, i nakon mjesec dana rehabilitacijeu institutu sastao se sa kondicionim trenerom Lovćena u tom trenutku, Dejanom Jašovićem, koji mi je rekao da se ne plašim i da imam vjeru. Nastupio je žestoki rad sa njim, sati i sati provedeni u teretani, na stadionu, u salama, na terapijama…itd. Sve je to rezultiralo da se na teren vratim fizički spremniji nego prije povrede, što je bilo i meni dosta teško da povjerujem. Vratio sam se na teren i sastarijom juniorskom ekipom Lovćena osvojio bronzanu medalju na finalnom truniru u Tivtu.

Uslijedilo je ljeto i individualni treninzi za predstojeća iskušenja. Osoba koja je uticala najviše na mene u tom trenutku je bio nekadašnji košarkaš Lovćena Ivan Koljević. Svi smo znali ko je Kolja i da svakog ljeta dodje iz Buducnosti ili inostranstva da obavi jedan dio priprema na Cetinju. Interesantan je taj trenutak kada sam završio trening individualni od skoro 3 sata i sjeo na klupu da se odmorim, a Kolja u svom stilu počeo da se zagrijava i samo me je pozvao da nastavim da treniram sa njim. Da li nesigurnost da mogu da izdržim njegov tempo treninga još posle mog odradjenog, da li stidljivost, ne znam, ali odgovorih mu da ne mogu jer sam umoran. On je ponovio da dodjem i da me čeka, ignorišući moj odgovor. Dodah da nemam loptu jer je on sada trenirao sa jedinom loptom koja je bila u hali. Ljutito mi je odbrusio da uzmem njegovu loptu i da nastavim sa njim da treniram jer zna da mogu još, a ako ne mogu, da nastavim da sjedim na klupi. Još dva sata smo trenirali zajedno i od toga dana smo počeli ljetnje treninge zajedno dok je većina vršnjaka bila na odmoru, moru, pauzi…itd.

Treninzi sa Ivanom Koljevićem napravili su “boost” u tvom napretku?

Da, i to veliki. Posle posjete njegovog menadžera Dragana Delića, uslijedio je poziv iz Crvene Zvezde i kroz par dana otišao sam da treniram sa prvim timom i trenerom Draganom Šakotom. Zaista smo dobro trenirali i došli do dogovora da prve godine treniram sa prvim timom a da igram za B tim, kako su obično radili sa mladjim igracčma. Uskoro je došlo do promjena i B tim nije imao pravo da se takmiči, tako da sam se vratio u Crnu Goru.

Tu se negdje može naći i početak tvog “svjetskog puta”?

Tako je. Međunarodni put je krenuo iz Bilbao Basketa. Ćus Vidoreta je bio zainteresovan da me vidi na treninzima i posle dobijanja vize u Beogradu bio sam na putu za Španiju. To je ipak bilo novo veliko iskusto, druga zemlja, jezik, drugi običaji, načini treninga…. Drugo je vrijeme bilo i nije bilo toliko menadžera, “klubova menadžerskih”i filijala, a veoma malo je bilo mladih igrača u inostranstvu.Shvatio sam da mogu još i da se trud i rad moraju isplatiti. U Bilbaou su tada igrali pored Ivana Koljevića i Predrag Savović, Marko Banić i MIlan Majstorović. Zaista je bio pro jugoslovenski tim :-). Pravi profesionalci i sportisti, a prije svega dobri ljudi sa kojima sam i dan danas u kontaktu. Ono kad baš pomisliš da ide sve kako se samo poželjeti može, iskrsne nova prepreka. Pedja Savović je imao dvojno državljanstvo i igrao je kao Španac i sa nama je bio i Richard Scott, Anthony Palunko i Frederick Wice (da, taj Frederic Wice) pa sam ja bio prekobrojni stranac. Postojala je opcija da odem na pozajmicu za San Sebastian koji se takmičio u drugoj ligi. Međutim posle razgovora sa menadžerom, odlučih da se vratim u FMP i da tamo nastavim da treniram dok se ne riješi pitanje kluba. Svakako da su mi i te kako pomogli treninzi sa Krstovićem, Cvetkovićem, Miletom Ilićem, Radenovićem, Aleksandrom Rasićem.

Vratimo se na trenutak na Frederick Wice-a i to (nezvanično) najbolje “kucanje” u istoriji koje je preko njega izveo Vince Carter.

Frederick je inače jedan od boljih ljudi koje sam upoznao. Za vrijeme našeg zajedničkog boravka na sjeveru Španije dobio je unosnu ponudu iz SAD-a da u reklamne svrhe izađe na teren kako bi ga Vince još jednom preskočio i zakucao, uz nadoknadu od milion dolara. Bez razmišljanja je odbio.

Kratak povratak u Crnu Goru?

Da, i to u novoformiranom KK “Budva” zajedno sa trenerom sa Cetinja Veselinom Krivokapićem. Pamtim da Vesko nije htio da promijeni plavi džemper dok ne izgubimo utakmicu. I dobro se oznojio jer je dočekao proljeće u džemperu . Prije kraja sezone kada smo osigurali titulu (nije bilo play offa), dobio sam interesantnu ponudu sa prep school-a iz Mississippija.

Američko tlo, ti kao student. Moralo je biti i izazovno, i konfuzno, i teško, ali kada se sada osvrneš i lijepo?

Tako je. Danas je poznato da mladi momci idu na koledže, srednje škole, junior koledže…itd, ali u tom periodu su na koledžu bili Nikola Dragović, Miloš Bogetić i Nikola Vučević za koje se znalo da kažem. Inače, za ulazak na NCAA svaki student treba da položi SAT ili ACT test. Prep school predstavlja studiranje izmedju srednje škole i koledža i pomaže studentima da se pripreme akademski, a nama strancima da se naviknemo na život, jezik, košarku, drugačiji ritam…

Reci nam malo o samom prep school-u, prvi utisci, iskustva…?

Genesis One Christian school i gradić Mendenhall je bila moja sledeca stanica. Iznenadjujuće dobro sam se uklopio u sistem košarke i života uopšte. Posle više od 25 sati leta, čekanja po aerodromima, problema sa papirima i kontorlom, spavanja svega par sati, stigao sam u malu halu gdje smo imali trening. Prišao mi je momak i pitao da li mogu da igram. Naravno, njih nije zanimalo da li si putovao, da li si umoran, nema vremena na “privikavanje”, upoznavanje i slično. Rekao sam da mogu naravno i izazvao me je da igramo jedan na jedan. Sjećam se da smo oboje imali pantalone (školska pravila) i tako smo igrali. Razbio sam ga :-), cisto da vidi od cega smo sazdani mi Balkanci. Jedini sam bijelac u ekipi bio, a tek treća bijela osoba u gradu. Zaista iskustvo koje nikad neću zaboraviti. Kasnije sam saznao da je grad to relativno rasistički i da “imam sreću” što sam košarkaš i bijelac. Otuda se vidi njihova kultura, ljubav i strast prema ovom divnom sportu, da su spremni da zaborave na mržnju , istorijske podjele i žrtve zbog košarke. Nikad nisam imao problema u gradu. Putovali smo dosta, igrali utakmice, pobjedjivali, a ja sam se uz to trudio da napredujem i da naučim što više stvari košarkarkih i van košarke.

Iako ti je košarka bila prioritet, jednako veliku pažnju si poklonio i ličnoj edukaciji. Sve to nije prošlo neprimijećeno?

Nastojao sam da pored košarke dosta vremena posvetim i obrazovanju, mada, u tom trenutku više da ne bih zaostajao sa gradivom i bio bilo kako sankcionisan po pitanju treninga. Isplatilo se i samim tim stizale su ponude sa raznih univerziteta prve i druge divizije. Medju najinteresantnijima bile su iz Arizone, Alabame, Ole Miss Univerziteta iz MIsisipija, LSU i najinteresantnije sa Kentucky i Memphis Univerziteta. To kod nas (posebno u tom nekom periodu 2007-8 godine) nije bilo poznato, dok u SAD predstavlja san svakog mladića, posebno sportiste. Školarine se kreću od 20 000 do 100 000 dolara na godišnjem nivou i sve troškove porkiva univerzitet. Test SAT sam položio u Atlanti i imao sam značajno više bodova od potrebnog. Po povratku u Crnu Goru odabrao sam bez mnogo razmisljanja ponudu Univerziteta u Memphisu i posle razgovora sa tadašnjim trenerom Džonom Kaliparijem, ostalo je da se utvrdi datum mog povratka. Kako nisam imao iskustva, nijesam prijavio na vrijeme moj rezultat na clearning house (web stranica gdje se sportisti registruju prije upisa na koledž) i bilo je kasno da krenem u septembru, pa sam morao da sačekam januar ili februar. Kako su mi administrativne poteškoće zatvorile jedna vrata, ubrzo su se otvorila druga. Stigla je ponuda sa Duquesne Univerziteta i posle papirologije i procedure, bio sam na letu za Pitsburg.

Tu si “uplovio” u NCAA?

Da, po prvi put sam se sreo sa NBA uslovima za trening, medijskom pažnjom na najvećem mogućem nivou i mogućnošću da studiram i igram košarku na najvećem nivou u Americi (posle NBA). Kao i ostalim freshmenima minutaža je bila izuzetno skromna. Imali smo odličan tim i dogurali smo do finala A10 konferencije gdje smo poraženi od Temple Univerziteta. Na Duquesne-u sam bio cimer i najbolji drug sa Aaronom Jacksonom, šampionom evrolige sa CSKA, a veliko je iskustvo bilo igrati i takmičiti se sa NBA igračima kao sto su Sam Young, James Harden, De Juan Blair, Kevin Durant, Damian Saunders, Bill Clark…itd.

Pomenuo si neka poznata imena…

Sigurno sam nekog i zaboravio. Uvijek su se prije i poslije sezone igrale ljetnje lige gdje smo imali izmjenjene sastave ekipa i igrali po tri utakmice dnevno i tako 4-5 dana sedmično. Osjećao sam se fenomenalno i htio sam više minuta na parketu.

Reci nam malo o samoj igri i načinu treninga?

U SAD i na koledžu košarka je dosta drugačija, mnogo brža, agresivnije se igra i sve “kreće” od odbrane. Da bih kao šuter imao prilike da se dokažem, morao sam zajedno sa ostalim igračima da “ginem” u odbrani. Kako sam ranije naveo, uslovi su bilo fenomenalni i motivacije nam nije falilo da napredujemo i provodimo dodatne sate u hali, teretani, na stadionu, atletskoj stazi…itd. Na raspolaganju smo imali 6-8 asistenata koji su dostupni bukvalno 24h za bilo koju vrstu individualnog ili grupnog treninga. I pored sjajnih rezultata i obećane veće minutaže u sledećoj sezoni odlučio sam da se oprobam na univerzitetu gdje ću dobiti više prilike.

Nije lako promijeniti koledž?

Ukoliko igrač hoće da igra za drugi koledž, mora da se izjasni javno (obično putem press konferencije ili na sajtu univerziteta) i tako dobija zeleno svijetlo da komunicira sa ostalim trenerima i univerzitetima u zavisnosti gdje ga žele. Jako su stroga pravila i kazne su drastične. Već sledećeg jutra stigla je ponuda ni manje ni više nego sa University of Hawaii at Manoa. Tadašnji trener i nekadašnja zvijezda NBA lige, Bob Nash je htio da budem dio tima. Po pravilu, kada te želi Univerzitet, pošalje ponudu i avionske karte da dodješ u posjetu na nekoliko dana. Zaista sam bio presrećan da sam u prilici igrati za ekipu koja je izbacila dosta NBA igrača i medju njima našeg Predraga Savovića. Uz sve to, uslovi su bili i još bolji nego u Pitsburgu. Dovoljna je činjenica da NBA ekipa Los Angeles Lakers-a dolazi na Havaje i trenira u kompleksu UH-a. Kako nalažu pravila NCAA sistema, ukoliko se transferuješ sa NCAA division 1 na NCAA divison 1 univerzitet, prve sezone ne možeš da igraš zvanične utakmice, ali možeš sve turnire i prijateljske i samim tim dobijaš ekstra godnu dana školovanja i igranja košarke, što znači da sam po pravilu imao četiri godine na Havajima (jednu koju ne mogu da se zvanično takmičim i 3 koje mi preostaju da se takmičim). Tokom cijelog vremena odnos i tretman je bukvalno isti kao sa svim ostalim igračima i na treninzima i van terena. Studije internacionalnog biznisa koje sam počeo u Pitsburgu sam zamijenio političkim naukama. Do sjutra bih mogao pisati o ljudima koje sam za tih nezaboravnih godinu dana upoznao u Honoluluu, mjestima koje sam upoznao uopšte na Hawajskim ostrvima, novim iskustvima…

Sledeća stanica – Grad Anđela?

Ipak, smjenom trenera uslijedio je novi transfer. Imao sam plaćeno i pokriveno školovanje i igranje na 3 godine ali sam se ipak odlučio za transfer. Da bi igrač samovoljno napustio ove nevjerovatne uslove na Hawajima trebao bi da ima dobar razlog ili razloge, a ja sami h negdje i imao. Stiglo je par ponuda iz Kalifornije i jedna iz Fresno State-a, a najinteresantnije dvije u tom trenutku su bile iz San Diega (Point Loma University) i iz Los Angelesa California Baptist Univerziteta iz Riversajda… Kako San Diego nije imao moj smjer političkih nauka, odmah sam se odlučio za LA.

Napokon sezona, novi minuti na parketu, novi tim, trener, igrači… Približi nam kako je sve to funkcionisalo s obzirom da je bilo puno promjena za veoma kratko vrijeme?

U Los Angelesu sam imao solidnu sezonu. Kako se približavala kraju, imao sam sve veću minutažu i značajniju ulogu u ekipi. Posle dosta dobre prve sezone izborio sam se za mjesto u startnoj petorci. Nedjelju dana pred All star utakmicuna treningu sam slomio nos I bio onemogućen da treniram par dana. Vratio sam se direktno na 3 point contest na All Star – u koji sam ujedno i osvojio. U zakucavanju sam ispao u polufinalu. Generalno igra je je išla uzlaznom putanjom ali ipak nisamo osvojili prvenstvo divizije, što nam je bila svima želja, a i vjerujem i dan danas da smo imali tim za finale… nego, u sportu ne pobjedjuju uvijek dobre ili najbolje ekipe na papiru.

Došlo je vrijeme za prelazak iz studentskih u profesionalne vode?

Tranzicija je prošla neosjetno.Po završetku sezone, imao sam pravo na još jednu godinu da studiram i igram, ali kako sam već završio studije, odlučio da idem za Evropu i da igram ponovo profesionalno. U Pitsburgu sam i dalje održao dobre kontakte, prije svega sa Pitom Stroblom, nekadašnjim košarkašem koji je svijet proputovao zahvaljujuci ovom sportu, a danas je trener individualni u “Scooring factory” gdje sprema igrače za koledž, NBA, NBDL i sva evropska takmičenja. Tako je i došlo do saradnje sa Guillermom Pascalom, te posle kratkog zadržavanja u Sampaense-u prvoj Portugalskoj ligi dolazi do angazmana u Albaceteu, u Španiji, koji se tada takmičio u nižoj ligi. Tamo sam stekao veliko iskustvo i sezonu smo okončali u četvrt-finalu play offa. Sezonu sam okončao sa 10ak poena u prosjeku, 3 skoka, i jednim promašenim slobodnim bacanjem tokom prvenstva.

Iz Španije, kratko zadržavanje na Cetinju i onda put u nepoznato?

U decembru 2014.  godine su me kontaktirali ljudi iz UNCAUS-a, ekipe iz Argentine koja se takmičila u TNA ligi ili drugoj ligi Argentine. Vidjeli su da sam bio na širem spisku B reprezentacije kod trenera Igora Jovovića, vidjeli su snimke igara iz Španije i Lovćena I ponudili saradnju. Do tada je upravo to bila najkonkretnija ponuda. Dogovor je bio da dodjem u aprilu jer oni u Argentini 12 mjeseci imaju ligu. Prihvatio sam ponudu bez mnogo dvoumljenja.

Na daleki put krenuo si vođen tužnim emocijama zbog porodične tragedije?

Najteži trenuci u životu. Majka mi se upokojila na rukama 16. aprila a dan poslije sahrane i sam otišao za Beograd, a otuda za Amsterdam pa Buenos Aires…

Prije jednog vijeka, tokom masovnog naseljavanja Južne Amerike, Argentina je smatrana krajem svijeta. I sada je tako.

Latino vida i život na Juznoj Polulopti je zaista drugačiji. Posle jednodnevnog upoznavanja glavnog grada Argentine, uputio sam se u provinciju Chaco i grad Saenz Peñu.  E tu pocinje tek prava avantura (kao da do sada nije bila)….

Prvi utisci?

Grad mi se nije svidio na prvi pogled. Klub i uslovi u klubu su na nivou Evrolige i tek mi onda ništa nije bilo jasno. Arena nova sa 5-6 hiljada mjesta, svlačionice, saune, bazeni, turska kupatila, vrhunski fiziotarapeuti, TV prostorije dok kroz grad ljudi često koriste konje kao prevozno sredstvo. To je česta pojava i u Buenos Airesu i vremenom se čovjek navikne i shvati razlike. Ipak, kao profesionalac,  znao sam zašto sam došao ovamo i fokusirao sam se na košarku prije svega. Igrao sam Torneo Apertura i bio prvi strijelac ekipe sa 16 poena po utakmici i 5 skokova. Ipak, nisam  završio takmičenje jer je stiglo nekoliko ponuda iz Argentine, Brazila i Bolivije.

Bolivije?

Znam, čudno, ali na veliko iznenadjenje, najbolja finansijska ponuda je bila upravo iz te zemlje. U septembru 2015. postpisujem za prvoligaša La Salle, ekipu iz prelijepog grada Tarihe. U Boliviji se igraju 2 lige godišnje od po 4 mjeseca. Bio sam drugi strijelac ekipe i jednom MVP kola, sa prosjekom od 16 poena, 4 skoka i 3.5 asistencije po meču.  Kasnije sam zadobio povredu skočnog zgloba koju na žalost nisam zaliječio pa nisam mogao da pomognem ekipi da prodje prvoj fazi play offa. Uslijedio je povratak u Argentinu i živio sam kod Oscara Milovića. I ako imamo isto prezime, jedina povezanost nam je to sto je njegov djed bio jedan od šestorice prvih kolonista, Crnogoraca koji su doputovali u Argentinu još 1903. godine. Odmah se vidi jasno da “krv nije voda”. Kod njega sam živio i trenirao u Korcueli, gdje živi, čekajući ponudu. U januaru sam potpisao za OTC, klub iz preliljepe provincije Misiones. Igrala se jaka TNA liga a ja sam mijenjao Amerikanca koji je zbog finansijskih razloga morao da raskine ugovor. Na 8 utakmica koliko sam igrao imao sam prosjek od 4 poena, i 2 skoka po meču. Vratio sma se u Korcuelu i nastavio sa treninzima i nadom da će se ipak popraviti stvari i da ću dobiti pravu šansu bez povreda prije svega.  Nije lako bilo čekati pravu šansu, sam na drugom kraju svijeta. … Na momente sam osjećao da mi je ponestajalo snage da nastavim dalje, ali opet to “nešto” mi nije dalo da odustanem.

Hvataš krug i vraćaš se u klub u kojem si počeo južnoameričku avanturu?

U martu 2016. potpisujem ponovo za UNCAUS i dolazim u klub gdje je, kako kažeš i počela moja avantura po Južnoj Americi. Spreman i motivisan, odlučih da dam sve od sebe da ostavim što dublji trag. Odmah na početku sam otišao na pozajmicu u Boliviju u klub CALERO, da bi završili regularni dio sezone (dvije utakmice preostale) i eventualno izborili play off poziciju. U oba meča sam postigao po 15 poena i 8 skokova ali slavili smo samo jednom što je nedovoljno bilo da se domognemo play offa. Inace grad Potosi je drugi grad sa najvećom nadmorskom visinom na svijetu. (5 400 m). Iskoristio sam priliku da upoznam malo istoriju grada i regije u Boliviji. Po povratku u Argentinu i UNCAUS nastavio sam takmičenje u Torneo Apertura i kojeg smo i osvojili, a bio sam prvi strijelac lige sa 22 poena po utakmici i 6 skokova i najbojli igrač finala sa 24 poena, 6 skokova i 4 asistencije. Posle uspiješne sezone imao sam nekolike ponude ali kako nije bila veća razlika, odlučih da ostanem u UNCAUS-u. Produžili smo saradnju i ponovo došli do finala Aperture (koja se vodi kao TNA 2 liga) i u finalu protiv Akciona, gradskog rivala inače, izgubili u produžetku 4 poena razlike. Bio sam prvi strijelac meca sa 21 poenom ali sam i “zaradio” povredu ledja. Nakon ljekarskih pregleda ustanovilo se da moram uraditi magnetnu rezonancu koja je potvrdila da imam duplu herniju diska. Da li iskustvo, da li jače mentalno stanje ili možda oboje ne znam, ali nisam psihički klonuo ni u jednom trenutku. Znao sam da me čeka duži period van terena ali uradiću sta je do mene, a ostalo neka bude Božija Volja. UNCAUS je pokazao interesovanje za mene i odlučio da me zadrzi i pobrine se da se vratim u što bolju formu….

Kakve impresije vuče jedan košarkaš sa Cetinja o argentinskom košarkaškom klubu “UNCAUS”?

Nešto o UNCAUS-u…..Interesantno je navesti da osim profesionalnog kluba UNCAUS ima svoj izuetno veliki univerzitet, srednju školu, jednu od najmodernijih klinika u Južnoj Americi – UME, olimpijski bazen, futsal klub, odbojkaški klub ženski i muški, restorane…..Dok sam se oporavljao i radio terapije, vježbe, sve što je neophodno da se vratim na teren, imao sam nekoliko razgovora sa bivšim gradonačelnikom i prvim čovjekom uopšte kompleksa UNCAUS gospodinom Omarom Judisom. On mi je predložio da uz košarkasku profesionalnu karijeru budem i profesor na univerzitetu jer su diplome sa američkih univerziteta jako cijenjene. Kada sam bolje razmislio, shvatio sam da je to možda prilika koja se ne pruža često u životu i prihvatio sam posebno jer je način studiranja i igranja košarke jako sličan sistemu na američkim univerzitetima. Biti profesor “Sociologia de la educacion” i “Ingles como segundo idioma” i profesionalni košarkaš je dosta naporno ali svakako da nije nemoguće kada si okružen profesionalcima koji su uvijek tu pri ruci i uvijek nadju rešenje u svakoj situaciji. Utorkom i Srijedom predajem sociologiju ujutru od 7 do 11.30 i posle direktno na prvi, jutarnji trening. S druge strane, engleski predajem zajedno sa jednom profesoricom, putem online Sistema.

U Argentini ima baš dosta naših iseljenika i uopšte sa područja bivše Jugoslavije, naročito iz Crne Gore?

Interesantna stvar je da u Argentini živi oko 45 – 50 hiljada potomaka naših iseljenika, a ubjedljivo najviše sa prostora Crne Gore i Srbije. U gradu gdje živim živi 5 – 10 000 naših potomaka. Tu su porodice Jovanović, Terzić, Vujović, Milović, Krivokapić, Andrijašević, Vuleković, Martinović, Mićunović, Petrović, Roganović, Kapetinić, Koprivica, Damjanović, Pavlićević, Stevović…i mnogi drugi. Tu je i legenda Argentinske košarke, Gabriel Milović, koji je na četiri šampionata nastupao za nacionalni tim i bio prvi centar reprezentacije. Izgleda da njegovim stopama ide i njegov mladji sin Maksimo, koji je prošao sve selekcije Argentine i sa nepunih 17 godina ima 2.06m i igra na poziciji beka šutera. Postoji i fudbalski klub “Montenegrina”, istrijski objekat “Durmitor”, selo koje se zove “Montenegrina” jer su upravo tu živjele brojne porodice koje su prije sto godina došle iz Crne Gore u potrazi za boljim životom. Vidi se da su se trudili da se običaji i tradicija nikad ne zaborave i izgube. Stoga imamo i našu crkvu u gradu Machagai gdje svake sedmice dolaze ljudi na Liturgije, kao i na velike svečanosti i crkvene praznike. Ljudi nisu zaboravili kako se proslavlja naš Božić, Vaskrs, Krsna Slava, razni Svečevi. Takodje je sve veći broj vjenčanja i Krštenja u crkvi naravno sve po našim običajima i običajima njihovih djedova.

Mora da je njima interesantno i primamljivo da saznaju nešto više s obzirom da nema puno Crnogoraca baš iz Crne Gore koji žive u Chacu?

Da, u pravu si. Kako sam zapravo jedina osoba u Chacu koja je upravo iz Crne Gore, javila se ogromna zainteresovanost ljudi da nauče i saznaju što više o našoj istoriji, tradiciji, običajima i prije svega jezik koji dugi niz godina ne upotrebljavaju jer su oni već treća – četvrta generacija… Stoga sam došao na ideju da otvorim kurs srpskog jezika (kojeg se malo sjećaju od svojih djedova) i u sklopu časova predajem takodje i o kulturi našoj, istoriji i prije svega tradiciji. Časovi se održavaju u prostorijama univerziteta UNCAUS sa svim mogućim uslovima i tehnologijom na raspolaganju.

Povratak na košarku: Kako je tekao oporavak od dosta nezgodne povrede?

Posle 7 mjeseci sam se oporavio i vratio na parket… Samouvjeren sam počeo sa treninzima i priključio se ekipi baš u predsezonskom periodu. UNCAUS se takmiči sada već u Provincial ligi koja je poslednjih godina znatno jača i ima  16 klubova, traje 10 mjeseci i konkurencija je izuzetno jaka. 2016 / 2017 smo posle uvodna dva poraza, pobijedili sedam utakmica a kao starter, bio sam treći strijelac ekipe sa 12 poena po utakmici, 4.5 skokova i 2 asistencije. U medjuvremenu smo igrali turnir JUR u provinciji Misiones i gradu Posadas gdje smo za 3 dana igrali 5 utakmica i slavili u svih pet mečeva osvojivši zlatnu medalju. Po povratku u Chaco smo nastavili Ligu Provinicijal i pobjede a uporedo smo nastupali u Torneo Clausura gdje smo došli do finala i igrali smo protiv ekipe Akciona, prošlogodišnjeg šampiona u kojem smo slavili sa 81 : 70. Finale sam zavrsio sa 20 poena, 6 skokova i 3 asistencije. Zaista je bio fenomenalan završetak 2017. godine. Dvije zlatne medalje i trofeja, trenutno 4. mjesto u Provincijal ligi, moje dobre utakmice i ambicije za dalje… Sezonu smo ipak okončali u četvrt-finalu izgubivši od ekipe Comercia iz Santa Silvine.

“Odomaćio” si se u UNCAUS-u?

Poslije par ponuda iz provincije Mendoza odlučujem da potpišem ugovor na dvije godine sa UNCAUS-om i pokušam da se domognem još jednog trofeja. Kao starter i kapiten ekipe imao sam prosjek od 10ak poena po utakmici i ponovo smo stigli do četvrt finala gdje smo posustali pred vicešampionom Comerciom. Individualno je bila dosta solidna sezona, ali smatram da smo mogli bar da budemo finalisti. Možda je tako, a možda je do mene jer uvijek se trudim da budem zadovoljan učinjenim ali je mnogo veća želja za svakodnevnim dokazivanjem, borbom i uvijek tim famoznim korakom naprijed.

Ovo je druga godina ugovora. Kako ste pozicionirani na tabeli?

Ove sezone smo trenutno treći u našoj grupi sa istim skorom kao i ekipa Espanjole iz Charate. Imamo dobar tim sastavljen od nas – par iskusnijih igrača i mladjih košarkaša pred kojima je svijetla budućnost ako nastave da se trude i maksimalno profesionalno obavljaju brojne košarkaške obaveze. Kako sam ranije naveo – liga je dosta jaka i skoro do poslednja dva-tri kola se ne može reći za sigurno da je bilo koje mjesto na tabeli zagarantovano, pa je stoga i borba za poziciju pred playoff znatno jača.

Sad si već i oformio porodicu?

U medjuvremenu sam se oženio sa Luisinom Franchini, čija je baba ćerka prvog crnogorski iseljenika Petra Milovića iz Banjana i sa kojom imam i sina Konstantina. Eto, zamislite kad se i ulica u kojoj živim zove Yugoslavia. Profesor sam na Univerzitetu, čtec u našoj crkvi, nisko krilo UNCAUS-a i nije teško.

Uz ovoliko iskustva, mislim da si i više nego pozvan da podijeliš neki savjet nekom mladom “Acu” kojem je košarka sve i koji čita ove redove?

Sve se može, samo treba imati volje i kada je teško ne posustajati već vjerovati da se sve s razlogom dešava i da je to dobro zbog nečega. Nekad prilika dodje ranije a nekad kasnije, ali uvijek dodje, kada je tražimo kroz rad i trud. Lekcija koju sam nau
io i koja mi je zivot uljepšala je da je diploma – diploma i da nikad ne znamo kada će nam zatrebati. Ni sanjao nisam da ću moći uporedo da “upotrijebim” diplomu sa košarkom na profesionalnom nivou. Da ne spominjem koliko je to značilo mojoj pokojnoj majci. Zato bih preporučio svim mladim košarkašima da ne odustaju od opcije fakulteta i obrazovanja, jer svi smo svjedoci da u košarkaskom svijetu jedna povreda, loša situacija, momentat, nedostatak sreće može da košta karijere. Danas je surov svijet sporta. Isti ljudi koji te angažuju, tapšu po ramenu i slikaju se sa tobom kada odigraš dobro, te zaborave prvom prilikom kada ne odigraš dobro, povrijediš se ili trenutno ne budeš na najvišem nivou. Odmah “nestaješ sa mape” i mnogo je teže pronaći angažman, nastaviti jako i bez opterećenja od nekog mogućeg peha. Godine prodju, ali sa njima i snaga i energija i mogućnost da se nadmećemo sa 10 – 15 godina mladjim igracima. Diploma “ne prolazi” ali može da “prođe” želja i energijaza učenjem i studiranjem i onda tek nema povratka i još manje napretka u životu. Kao što smo vidjeli zahvaljujući košarci proputovao sam dosta, stekao obrazovanje na najvišim američkim univerzitetima, stekao prijatelje na svim kontinentima, upoznao suprugu, dobio posao na univerzitetu, ostvarujem svoj program na istom univerzitetu,  još uvijek igram i još mnogo mnogo toga. Kada se sagledaju stvari, jako sam zadovoljan, posebno jer uskoro punim 33 godine i Bogu Hvala osjećam se sjajno.

Planovi za dalje? Da li ćemo te još jednom gledati u košarkaškom dresu, ako ne u Crnoj Gori onda makar na ovom kontinentu?

Do kada ću da igram, ne znam. Ne razmišljam o tome, ali znam da ću dok god budem igrao biti maksimalno profesionalan na terenu i van terena. Jako mi je drago kada igrači, posebno mlađi prepoznaju profesionalca u meni. Samim tim jača puno konkurencija i kvalitet je na većem nivou. Evropa…..postoje neke naznake, a ja bih lično volio da odigram još koju sezonu tamo. Šta će biti vidjećemo.

Aco, u ime svih nas još jednom najveće hvala na odvojenom vremenu, i ovoj fascinantnoj priči koju si podijelio sa nama.

Zahvalio bih se ovim putem portalu airball.me, tebi Nikola a i kompletnoj ekipi portala Košarka.me koji prati moje sportske rezultate i na ovoj strani planete. Puno znači našim porodicama i prijateljima koji nisu u mogućnosti da prate utakmice ili da razumiju tekstove portala na stranim jezicima. Pozdrav iz daleke Argentine.