Eternas gracias! Eterno Diego!

Piše: Luka Vlaisavljević

Teško je, gotovo nemoguće, ovako kada kroz etar dođe vijest koja svakoga čovjeka na planeti žacne, udari nekako direktno u grudni koš i želudac, i koja izazove to “aooo” u istom trenutku kada pročita taj sumorni naslov. Kako generalno pisati i reći bilo šta, koja je granica, kako ne skliznuti u patetiku? Nemoguće je.

Iz prostog razloga što će svima u ovom trenutku proći samo taj jedan superlativ “najveći svih vremena”.

Šta stavljati u tekst, sem ličnih impresija, koje su opet preslikane, a to je upravo efekat – Maradona.

Možda je uslovno najmanja poznata činjenica da je davne 1978. godine trebao da potpiše za Šefild Junajted. Heri Heslem, neshvaćeni trenerski genij, iz nižih engleskih liga preuzeo je klub iz grada čelika 1978. godine, i odlučio je da ga oplemeni sa latino američkom krvi. Dječak, omalenog rasta, kovrdžave kose i nevjerovatne tehnike sa samo 17 godina mu je odmah zapao za oko, i odmah je okrenuo Englesku.

Dvije su verzije ove priče.

Prva je da je Džon Hasal, tadašnji vlasnik kluba rekao da je 200.000 funti koliko su tražili Argnetinos Juniorsi prevelika za nekoga ko još nema 18 godina.

Druga je da su se klubovi dogovorili za 150.000 funti, ali da je nesretnom Heslemu kasno poslije ponoći na vratima hotelske sobe pokucala zloglasna vojna policija, i kazala da ako žele mladog fudbalera moraju da daju njima dodatnih 150.000. Za klub koji je tada tavorio u drugoj ligi (današnji Čempionšip) i uzevši u obzir da je u pitanju 1978. godina, 300.000 je bio prevelik novčani zalogaj.

Bilo kako bilo, Šefild je iz River Plate doveo Alehanda Sabelju, koji je koštao samo 50.000 eura, i kojeg će naša generacija da pamti kao nekog ko je predvodio sa trenerske pozicije Argentinu do finala Mundijala u Brazilu 2014. godine.

Sa ove istance sasvim je opravdana teorija, da je Maradona prešao tad za Šefild, da Foklandskih ratova vjerovatno ne bi bilo. Ni Margaret Tačer ne bi bila toliko luda da krene konta nekoga ko bi sigurno bio najpopularnija osoba na ostrvu.

Foklandski ratovovi su takođe poglavlje za sebe. Te 1986. godine kada je žrijeb ukrstio Argentinu i Englesku, sve je bilo povezano sa pozadinom rata koji je u kratkom vremenskom periodu 1982. godine koštao života i ponosa sve stanovnike Argentine. Zato ta utkakmica 22. juna 1986. na stadionu Asteka pred skoro 120.000 ljudi na stadionu je bila više od igre.

Ima te poetske pravde u načinu na koji su “gaučosi” pobjedili “Gordi Albion”. Gol (božjom) rukom bi u svakom drugom trenutku bio smatran za prevaru, za anti-sport, za sramotu…. 22. juna značio je pravdu, i cijeli svijet je to znao. Odmah zatim i taj slalom, i te suze i taj “čisto da vam objasnimo s kim igrate” gol, koji je odveo Maradonu na tron. Na presto.

Gol koji je Englezima izbrisao osjećaj “pobjede” u ratu. Jer za 50, 100 godina slabo ko će da se sjeća rata oko Foklandskih ostrva, i ko je dobio isti. Poneki istoričar i statističar. “Božja ruka”….”Božja ruka” će da se pamti vječno.

Prelazak u Napoli je isto posebna priča za sebe. Zamislite da je Kristijano Ronaldo, primjerice 2003. godine odbio Real Madrid i potpisao za Palermo. Bukvalno ta neka paralela. Imao je Maradona ponudu Juventusa na stolu, ali birao je srcem.

“Želim da postanem idol siromašnih dječaka sa ulica Naplolija, kakvih ima baš u kraju u kojem sa ja odrastao”.

Ta paralela Napolija i Buneos Ajresa, sirotinjskih krajeva, ali i velike strasti i gladi za životom su bile presudne. Nije Napoli bio ekipa koja kroz istoriju nije imala velike igrače. Žoze Macola Altafini, Dino Zof, Omar Sivori, nosili su kroz istoriju plavetni dres grada sa juga Italije.

Al upravo taj sa brojem “10” je ostao za sva vremena. Da niko više u Napoliju ne smije ni da pomisli da ga obuče.

Dvije titule (prva legendarna po grafitu na gradskom groblju “ne znate šta propuštate”), jedan kup, jedan UEFA kup. Mada te stvari nikad nisu Maradonu konkretno činile velikim, brojke, pehari medalje….Bilo je i prije i poslije trostruko uspješnijih fudbalera.

Ono što ga je činilo besmrtnim je ta uprvao igra. Taj vječiti dječak u njemu, koji se uvijek igrao lopte.

U eri dostupnosti svakvih video materijala pretežno preko youtuba, sasvim je regularno upaliti klipove i diviti se golovima, potezima, lakoćom kretanja i Mesija, Ronalda (oba), Anrija, Ibrahimovića, Širera, Berkampa, Van Bastena, Totija, Del Piera….ali samo je taj jedan klip koji nekako stavlja osmjeh na lice.

Iako postoje i tu verzije da li je u pitanju polufinale protiv Bajern Minhena ili finale protiv Štutgara, manje je bitno. U pitanju je Njemačko tlo i zagrijavanje do sa razglasa ide “Life is life” od austrijskog one hit wonder benda Opus. Dok se njemački fudbaleri zagrijavaju fokusirano, ozbiljno, disciplinovano, Maradona kreće da pleše sa loptom.

“El pibe” je žonglirao, plesao uz catchy ritam pjesme, sa takvom lakoćom, sa takvim mirom i spokojom sa jedne, a sa uživanjem sa druge strane.

Jirgen Klinsman, koji tvrdi da je u pitanju bilo finale protiv Štutgarta je kasnije rekao.

“U sred ozbiljnosti i važnosti utakmice, mi smo se svi zagrijavali, dok nismo vidjeli njega. bilo je ono kao. Šta radi ovaj, dribla, pimpla ramenima….niko se više od naših igrača nije zagrijavao. Svi smo gledali samo njega”, kazao je Klinsman kasnije.

Koliko je Maradona bio velik za Napolitance govori podatak da je tokom Mundijala u Italiji 1990. godine, Italija igrala polufinale sa Argentinom, i da navijači na stadionu nisu zviždali himni, kao i da nisu navijali protiv Argentine. Primjerice, u grupnoj fazi desničarske frakcije Interovih navijača poznate krajem 80-ih i početkom 90-ih po rasizmu su navijali za Kamerun na otvanju Munidijala protiv Argentine – legendarni gol Rožea Mile.

Život Maradone van terena je posebna priča za sebe. Vjerovatno bi bio čovjek u klubu koji bi sa “kondicijom” za provod posramio i Kifa Ričardsa i Džeka Nikolsona. I ta strana života ga je isto tako podjednako napravila legendom, jer je bio neko sa čijim grijesima je mogao da se poveže svako.

U svojim igračkim penzionerskim danima je govorio da je zahvalan samo dvojici osoba što je preživio, a da obije nose bradu. Prva je Bog, druga Fidel Kastro.

Stadion Napolija sada konačno može da se nazove njegovim imenom (zakon Italije nalaže da se imena građevina ne mogu davati po osobama koje su žive).

Buntovnik, neko ko ide protiv pravila, ali velikog srca.

I zato je noćas svakako ok pustiti suzu, otvoriti pivo i gledati taj klip iz Njemačke, i gledati Dijega kako igra uz vokal Hervinga Rudisera, ili pjesmu argentinskih navijača iz Brazila 2014. godine Maradona es mas grande que Pele, ili Manu Čaoa “La vida es Tombola”, ili samog Maradonu iz filma Emira Kusturice “Mano de dios”.

Noćas je noć kada će suzu zajedno pustiti i navijači Boke i navijači Rivera, Argentinci, ali i cijeli svijet. Otišao je najveći.