Vrijeme je na našoj strani

Piše: Draško Milić

San Antonio Spursi su godinama bili simbol uspjeha, planiranja, inovacija, timske igre, razvoja igrača…. Većina timova u NBA ima u upravi ili na klupi nekoga ko je kao igrač, član stručnog ili menadžerskog štaba. Jednom riječju – dominacija, i na slici ispod jasno se vidi na koliko je trenera Gregova škola ostavila traga.

Međutim, posljednjih godina baš i nije sjajna situacija, pa malo i da vidimo koji su sve uzroci.

Jedan od kandidata za najboljeg trenera u istoriji sporta pod obručima Greg Popović (u Kučima se ovako piše) je od 1996. trener i u prvoj sezoni je zbog povrede tada najboljeg igrača David Robinsona imao treći najgori skor u ligi 20-62. Ipak, taj momenat je na kraju bio jedan of prelomnih u istoriji tima iz Teksasa – kao prvi pik na narednom draftu je izabran Tim Duncan i u njegovih 19 odigranih sezona ni jedna sezona nije prošla ispod 61% pobjeda, uzeto 5 titula uz jedan poraz u finalu ( moglo se i bez njega da Manu i Kawai u zadnjem minutu nisu promašili po slobodno bacanje i omogućili Boshu i Allenu da budu akteri jednog od najprepoznatljivijih momenata u istoriji NBA). Pop je bio tvorac, Timmy temelj oko koga se gradilo, Manu Ginnobili i Tony Parker najvjerniji saradnici, a još su mnogi ugradili svoje ime u uspjehe ekipe koja je 15 godina dominirala.

Sve je u principu rađeno na isti način – Pop, RC Bufford i ekipa bi snimili nekog igrača, imali viziju kako da ga uklopi u tim i poslije perioda adaptacije obično su bili u pravu. Jedan od najboljih primjera je svakako Danny Green – lutao je između NBA i razvojne lige, osvojio i kup Slovenije sa Olimpijom 2011. godine, ali je onda iste godine vraćen u Spurse i postao vrlo brzo jedan od simboda novog tipa igrača- 3&D specijaliste. Kad je osvojena titula 2014 godine MVP bio tada 23-godišnji Kawai Leonard vjerovatno su svi mislili da je nađen novi stub i da će dominacija biti nastavljena.

Ipak, samo godinu kasnije, u prvom krugu doigravanja eliminisani su od Clippersa i pored nestvarnog izdanja tada 39-godišnjeg Duncana – 17,9 poen, 11.1 skok (zanimljivo, i 1,3 ukradene lopte, najbolji prosjek u nekoj od sezona doigravanja, dovoljno govori o odnosu prema igri). Spursi su tada po prvi put u eri doveli neku od velikih zvijezda Lige – LaMarcus Aldridge je imao brojne ponude, al stigao. Igrao je sezonu uz Duncana, opet dobra regularna sezona, ali su ipak u drugom kolu Zapada zaustavljeni od starne Thundera predvođenih Durantom i Westbrookom. Duncan je potom završio karijeru, al su imali još jednu fenomenalnu sezonu – 67-15 u regularnom dijelu. I doigravanje je bilo odlično, ali su ipak u Finalu Zapada eliminisani od strane Warriorsa (čuvena 73-9 sezona). Moglo bi se reći da je povreda Leonarda (Zaza efekat) odlučila seriju, ali realno su ipak tada Warriorsi bili jači i pored sjajnog otvaranja prve utakmice od strane Spursa do povrede glavnog igrača. On je i mogao tako nastaviti, ali da igrači kao Jonathan Simmons odigraju tako cijelu seriju kao prvo puluvrijeme tog meča bi bilo previše očekivati (naredno ljeto to naplatio dobrom ugovorom u Orlando Magic koji nije opravdao, a posljednje 4 godine je u Kini).

Povreda Leonarda je na kraju ispala momenat koji je na neki način promijenio istoriju kluba. Naime, cijela naredna sezona je prošla u „natezanju“ izmjeđu kluba i igrača oko oporavka, plana za povratak na teren, pa je on odigrao samo 9 utakmica i čekao se rasplet. I tu počinju problemi.

Prije nastavka priče, čisto da se podsjetimo cijele kadrovske situacije u 2018. godini. Tog ljeta Manu je otišao u penziju, Tony mislio da može još pa otišao u Hornetse, a Aldridge je trebalo da nastavi all star nastupe. Međutim, Pau Gasol je još jedan kome se bližila penzija, Danny Green, Patty Mills i Rudy Gay su već odigrali svoje najbolje mečeve, Deyounte Murray imao tek jednu odigranu sezonu iza sebe, a Derick White i Brandon Paul (mora se pomenuti zbog navijača KKB, ne zbog značaja za ekipu) su upravo izabrani na draftu.

I sad nastavljamo Kawai sagu. Bilo je jasno da će biti razmijenjen i tada se dešava za mene kao navijača Spursa jedan od najtežih momenata od kako sam počaeo da navijam za njih – od brojnih ponuda izabrana je ona Raptorsa pa je Kawai ( i Green u paketu) otišao tamo i vodio tim do titule, a došli su DeRozan, Poeltl i dobijen pik sa narednog drafta. Te sezone se stiglo do doigravanja (posljednji put), ali su odmah eliminisani od tada rastućeg Denvera.

Ako prethodnog ljeta nije bilo lako odlučiti da se ekipa koja je dugo provela u vrhu rasturi, probaju dobiti mladi igrači za DeRozana i Aldridge dok još imaju veliku vrijednost, ponešto i za iskusne Millsa, Gaya, gotovo je nemoguće da su pokušaji da se sa ovom ekipom nastavi dalje nisu nikome bili problematični. Te stvari su vidjeli mnogi, čak i oni koji sve to prate isključivo po malo iz zabave ka npr i ja – link. Sigurno su svega ovoga bili svjesni i u Upravi Spursa, ali zašto nisu ništa uradili je već drugo pitanje na koje samo oni mogu dati odgovor.

Jednostavno, DeRozan je u cijeloj karijeri simbol istog – igrač koji te može (eventualno) dovesti do prve runde doigravanja i tu se sve završava, a primjera ima mnogo – od lekcija dobijenih od mladog Beala 2015, pa sve do ljetošnjeg ispadanja od Miami u playin finalu u kome su prosuli dvocifrenu prednost u posljednjih 3 minuta. Probalo se jednu sezonu, vidjelo kuda to ide i u ljeto 2020. godine se najkasnije moralo reagovati. Međuitim, ta agonija je nastavljena, pa je prošla još jedna sezona neuspješnog jurenja doigravanja, a istovremeno se nije uspjelo ni razviti mnogo mladih igrača.

Nije sigurno pomoglo ni što je 2019. RC Bufford poslije 17 godina rada kao GM prešao na mjesto CEO organizacije, a svoj posao ostavio ljudima koji ga baš i nisu najbolje zamijenili. Tek u ljeto 2021. se konačno prihvatilo da eksperiment iz ljeta 2018. godine ne vodi nikuda i DeRozan je kao prvo ime razmijenjen za pikove. Godinu kasnije ista zadesila i tada najboljeg igrača Dejounte Murraya, čime je konačno odlučeno da se ekipa proba regenerisati putem drafta jer nastaviti sa 33 ili 34 pobjede iz sezona 2021 i 2022 neće dovesti ni do doigravanja ni do budućeg nosioca igre. Aldridge je u međuvremenu postao pravi veteran pa je umjesto da se dobije za njega neki resurs, samo otkupljen njegov ugovor i on je otišao u Netse (još jedan neuspješni pokušaj stvaranja Dream teama), Gasol završio karijeru, par igrača otišli kao slobodni igrači kao npr Mills.

I tako je konačno 2022. godine započelo nešto što je moglo 4, 3, 2 ili 1 godinu ranije. Loša vijest je da se nije mnogo mladih dokazalo, ali zato jeste došla i jedna sjajna – na draftu 2023 izabran Victor Wembanyama i konačno su navijači Spursa puni išćekivanja ušli u sezonu. Međutim, nakon fenomenalne 2 pobjede u susretima sa Sunsima na samom startu sezone i početnih 3-2, započela je serija poraza koja i dalje taje (tekst pisan 11. decembra, možda nastardaju doveče opet Rocketsi kao na startu sezone).

Sad dolazimo i do pitanja šta su sve uzroci ovakve serije. Prvi i najbitniji – nedostatak kvaliteta. U prethodnih godinama nije se mnogo igrača razvilo koji su draftovani, a ni na tržištu Spursi nisu bilo mnogo aktivno da probaju skupiti neke igrače kojima nije išlo u drugim klubovima.

Nije pomoglo sigurno ni to što pikovi nisu bili visoki, pa u post Leonard periodu (od 2018) ovi su igrači birani na draftu u prvoj rundi – Lonnie Walker (2018), Keldon Johnson, Luka Šamanić (2019), Devin Vassell (2020), Joshua Primo (2021), Jeremy Sohan, Blake Wesley, Malaki Branham (2022).  Walker, Šamanić, Primo su već van kluba, a od početka sezone se govori i o razmjeni Keldon Johnsona. Kad se sve pogleda, jedino je Vassel sigurna budućnost kluba kao bitan dio, Sohan možda kao zanimljiv igrač sa specifičnim setom vještina, a Branham i pogotovo Wesley (odigrao ukupno 23 min na 6 mečeva) su čak i sada često van rotacije. A ako su u svojoj drugoj sezoni van rotacije kluba sa učinkom 3-18 onda…

Da bi se izbjegao ovakav raspad sistema i pritisak na mlade igrače, ljetos je moglo biti dovedeno i neko pojačanje, ali to nije bio plan nego da se mladi igrači isforsiraju. Ali, ako već nisu htjeli da dovode neka veća pojačanja i slave šanse za visokog pika, mogli su makar nekog mladog igrača na poziciji playa, a ovako se ušlo sa samo pikom druge runde iz 2020 Trae Jones kome je ovo posljednja šansa da se dokaže za budućnost u klubu. Ali, Pop ne bi bio on da nije i tada počeo da izvodi egzibicije – Sohan je sa pozicije 4 prebačen na 1 i na startu je bilo uspjeha. Ali, da takvi eksperimenti ipak nisu održivi pokazao je naredni period. Vremenom se to pretvorilo u besmisao koji nikad ranije nije krasio igru Sprursa – nema organizacije, igrači se sami snalaze kako misle da treba. I ono što je bilo očigledno, da Wemby igra dominantno na 5 je tek počelo od prethodne utakmice i duela sa našim Vučevićem.

Nije problem ni gubiti od trenutno boljih ekipa, pogotovo što je većina poraza došla od ekipa iz vrha, ali jeste ne raditi ništa da od starta maksimiziraš potencijal koji igrači imaju. Ovako u posljednje vrijeme umjesto na NBA ekipu liče prečesto na ekipu sa Ljetnje lige pa se u 10 minuta lako prospe sve to je dobro urađeno u ostastku utakmice. Niko nije navikao na takve Spurse – može se izgubiti, ali se principi moraju znati.

Da ne bude da samo filozofiram, da me neko sada pusti da vodim ekipu par mjeseci evo što bih uradio:

1. Dovesti u narednih mjesec dana još jednu opciju na poziciji organizatora igre. Da igrači mogu da dobiju loptu đe i kad treba. Ako ne možeš naći nekoga mladog, sigurno može makar neki igrač tipa Delon Wright ili Monte Morris za koje ne moraš ni dati mnogo, a mogu koristiti u ovoj fazi da se makar Wemby ne traumira.
2. Kad je već sezona krenula ovako, prazan Cap iskoristiti da se dobije još koji pik, a igrači kao McDermott ili Osman pošalju ekipama koje bi mogle koristiti za još neki pik ili mladog igrača koji nema postora za razvoj u sadašnjem klubu;
3. Razmotriti trejd Keldon Johnsona – ako je tačno što se priča da je blizu trejda, onda to uraditi što prije da onda zamjena dobije što više šansi tokom sezone;
4. Draft je jedan od ključnih momenata. Isaiah Collier se pominje kao najveći talenat na PG poziciji narednog ljeta, pa bi ako se to potvrdi svakako trebalo da bude prva meta. Ako on stigne, ostaje da se od slobodnih igrača ili putem trejda popuni i SF pozicija pa uz Vassella na SG i trio Wemby-Sohan- Zack Collins (zahvalan igrač kad je zdrav u oba smjera) pod košem, dobije kostur ekipe koja od 2025. treba da krene ka playoff-u. Ne treba bježati ni od razmjene pikova kad se naleti na dobrog igrača, ima ih i više nego dovoljno – cio pregled budćih pikova imate na ovom linku.

Eto, poslije 4 godine sam se malo raspisao o Spursima. Imaš Wemby, sve je u startu odmah mnogo bolje nego tada. Ali, sad je ključan momenat da se postave temelji ekipe koja će od naredne sezone započeti rast, a od 2025. godine opet postati relevantna. A onda Pop ( tada će imati 76 godina) mirne duše može ostaviti sve nekome od učenika da odradi ciklus kao on sa Timijem.