Let’s go home, it’s all over
Piše: Luka Vlaisavljević
Koja je prva pomisao kada pomisli čovjek na Toronto Raptors-e?
Kawhi Lenard koji je u stilu Gaja Julija Cezara odradio “Veni, vidi, vici!” i u samo jednoj sezoni koliko je nosio dres “tima sa sjevera” pokorio NBA ligu i donio prvi šampionski prsten za Kanađane.
Nick Nurse, strateški maestro čiji košarkaški genije i prošle, ali tek ove sezone dolazi do izražaja (riječima jednog igrača NBA lige “taj kučkin sin ima u svakom trenutku 20 različitih timskih odbrana”).
Ratni poglavica, jedan od najboljih GM-ova godinama unazad, lucidni, hrabri Masai Ujiri, otac Toronto Raptorsa i glavni nosilac zasluge za sve ono što Raptorsi predstavljaju u današnjoj košarci.
Možda duo Kyle Lowry i DeMar DeRozan, dinamični backcourt koji je godinama vukao Toronto u playoff, i držao konstantu da Raptorsi uvijek budu u top 4 tima Istoka.
Nekako bilo koji od ovih odgovora mogu da budu tačni, ali ni jedan ne pogađa u centar.
Možda previše lično rezonujem, ali prva pomisao na Toronto i dan danas je onaj ljubičasti dres sa brojem 15, koji je znao da poleti ka protivničkom obruču, zadrži se dugo u vazduhu i onda ovješa o isti, kao nikad prije i nikad poslije njega.
Raskošni multi talenat i raskrsnica odabira karijere
Nekada i pored svog talenta treba sudbina, karma ili bilo kakva viša kosmička sila da posloži kockice kako bi na pravi put izvela talenat.
Vince Carter je od druge godine posjedovao mali plastični koš, kao omiljenu igračku, i u slobodno vrijeme kad ne bi slušao muziku ili svirao neki od brojnih instrumenata košarkaški teren u Daytona Beach-u je bilo mjesto na kojem je provodio najviše vremena.
Daytona Beach je jedan od onih klasičnih gradića Floride, koji i pored malog broja stanovnika može da se pohvali sa nekim velikim imenima iz svijeta sporta, filma, muzike koji su se podigli na ovim ulicama.
Tako su u njemu u nekom trenutku svog života boravili Jackie Robinson (legenda bejzbola i prvi afro amerikanac koji se probio u MLB ligi), Ryan Lochte (plivač, olimpijski šampion), Denzel Washington i Bryan Cranston (glumci), Bob Ross (legendarni TV voditelj i čovjek čiji se klipovi škole crtanja i dan danas gledaju)…
Idealno mjesto za život, u čijem vazduhu se sudaraju brojni talenti, uticao je na to da i Vince Carter izgradi ljubav ka više stvari.
A, iako je košarka dosta popularan sport, u snu svakog američkog klinca je prvo da bude kvoterbek neke ekipe, i heroj NFL lige.
Carter je imao odlične predispozicije za vođu napada svoje srednje škole Mainland, povučen uzorom Doug Williamsom (prvim afro amerikancem koji je kao QB bio MVP Super Bowl-a (22. po redu).
Međutim, ako se vratimo na početka pasusa, i na “višu kosmičku silu” koja je često neophodna, nekada je ona i nesrećan splet okolnosti.
U Carterovom slučaju imamo ozbiljniju povredu zgloba, i razgovor sa ocem koji mu je rekao da su te stvare u američkom fudbalu česta pojava.
Tata Vincente je svom sinu pojasnio da ni jedan sport kao američki fudbal “ne jede svoje talente”, pa se Vince brzo prebacio na odbojku, koja je na Floridi jako popularn sport.
Carterova odbojkaška karijera bila je kratkog daha, prije nego se prebacio na košarku, ali je ostao upamćen na poziciji korektora kao neka verzija Ivana Miljkovića. Proglašen je za najboljeg odbojkaša svog okruga, a imao je nejverovatna 24 poena po meču.
Njeogov period u srednjoj školi je bio više nego ispunjen obavezama. Pored sporta, Carter je pohađao i časove muzike, pa je tako naučio perfektno da svira više instrumenata.
Bio je i glavni dobošar školskog orkestra, a te godine je i napisao pjesmu koja je bila himna Mainlanda na domaćim utakmicama.
Koliko je bio talentovan muzičar, najbolje govori podatak da je Bethune–Cookman University, privatna akademija za talentovane afro-amerikance ponudila Vince-u školarinu da nastavi studije saksofona kod njih.
Muzičko obrazovanje u Vinca je usadila njegova majka Mišel.
I sama prosvjetni radnik, uvijek se bojala da bi zbog neke povrede Vince mogao da izgubi akademsko zvanje.
Čak i kada je postalo jasno da je u pitanju vanserijski talenat za košarku, i kada su se otimali koledži oko njega, Mišel je svog sina nagovorila da potpiše ugovor kojim se obavezuje da će završiti studije (što je evnetualno i odradio 2000. godine kada je diplomirao na univerzitetu Sjeverne Karoline).
U završnom razredu srednje škole Carter je predvodio Mainland do titule u Floridi, a njemu je uslijedio poziv na McDonald-ovu All American utakmicu sa najtalentovanijim vršnjacima iz cijele Amerike.
Prje odlaska na utakmicu, na stolu su ostale pozivnice od preko 70 prestižnih koledža.
All American 1995. – Ključali lonac budućih zvijezda
Utakmice najtalentovanijih srednjoškolaca okupe veliku pažnju javnosti uz direktan prenos na CBS mreži.
Međutim obično od svih talentovanih klinaca, ispadne jedan, eventualno dva igrača koji doguraju do pristojne NBA karijere.
Te 1995. godine sve je “prštalo” od talenata.
Na jednoj strani zajedno su igrali Stephon Marbury, Vince Carter, Shareef Abdur-Rahim, Antawn Jamison, na drugoj Kevin Garnet, Paul Pierce i Chauncey Billaps (odustao pred samu utakmicu zbog povrede).
Svi ovi košarkaši postaće All star igrači u NBA ligi.
Turniru su prethodila dva takmičenja, u brzom pucanju trojki i zakucavanju.
U trojkama Vince je imao prilike da se odmjeri sa Garnetom, ali je pobjedu odnio treći učesnik, Lou Bullock, košarkaš koji je imao odličnu karijeru u Evropi, nastupajući za više evropskih velikana, najdublji trag ostavio u Real Madridu i Olimpia Milanu.
Potom je došlo do takmičenja u zakucavanju.
Kriss Clack (jedan od onih košarkaša koji je brzo nestao sa mape a kojem je najveći domet bilo finale druge italijanske lige sa ekipom Ređine), Paul Pierce i Vince Carter.
Nakon što su Clack i Pierce završili svoje, prije nego što je spiker najavio Cartera, cijela dvorana je ustala na noge.
To je bio momentum kada se dječak sa Floride na oči javnosti pretvarao u superstara.
“Vidio sam siluetu na patikama koja izgleda ovako”, “Neće puno proći prije nego što i ovaj momak ne dobije svoju liniju patika”, “Michael Jordan bi bio ponosan” bila su rečenice komentatora nakon jednog Vince-ovog šampionskog leta.
Kevn Garnett je na kraju proglašen za MVP-a utakmice, i odatle je pošao pravac u NBA ligu direktno iz srednje škole, dok je Vince sa svojim saigračem iz ekipe Istoka Atawn Jamisonom otišao na Sjevernu Karolinu.
Tar Heels period i dva Final four-a NCAA
U tom vremenu, iako je već bilo igrača koji su direktno iz srednje škole krenuli put NBA lige, one and done opcija nije bila prihvatljiva, a tu je i obećanje majki da će završiti studije, Vince Carter je proveo tri godine na North Carolina univerzitetu.
U prve dvije sezone imao je priliku da ga trenira siva eminencija Tar Heelsa, po mnogima jedan od najboljih košarkaških trenera ikada, Dean Smith.
Legendarni trener NC može da se pohvali podatkom, da pored toga što je bio fenomenalna trener, u njegovoj eri od 36 godina, koliko je vodio Tar Heels-e, preko 95 odsto njegovih igrača je završilo koledž i dobilo diplomu.
Taj podatak je vjerovatno i bio presudan za Carterove, kada je prilikom odabira NC dobila prednost u odnosu na Floridu.
Carterov početak u Tar heels-ima nije bio spektakularan. Sav sjaj sa kojim je došao, šampion države Floride, titula “Mr. Basketball”, All American, neko ko zakucava kao superstar…..ništa od toga nije bilo bitno za Smith-a.
Poslije par utakmica sjeo je Cartera na klupu, i prve sezone prosjek od 7,5 poena po utakmici je bio daleko od očekivanog.
Sve to je imalo i pozitivnu stranu jer je mladi košarkaš mogao da radi na sebi, prije svega u timskoj defanzivi.
Već naredne sezone je skoro duplirao svoj broj poena, i NC je došao do Final four-a NCAA-a gdje su ih zaustavili budući šampioni sa Arizone (predvođeni Mike Bibby-em i Jason Terry-em).
Na kraju te sezone Dean Smith je odlučio da se povuče, a trenersko mjesto je prepustio svom asistentu koji ga je 30 godina pratio na klupi Tar hees-a Bill Guthridge-u.
Guhridge će ostati upamćem po svojoj 6 man roster politici, gdje su mu šest glavnih igrača podjednako raspoređivali minute. Osim Cartera i Jamisona, nama vjerovatno najpoznatiji je Ademola Okulaja, tamnoputi njemački reprezentativac koji je dugi niz godina bio prvi sidekick Dirku Nowitzkom u reprezentaciji pancera.
Ponovo NC dolazi do Final four-a, gdje ih je čekala ekipa univerziteta Utah.
Iako su slovili za favorite Tar heels-i su na kraju izgubili prije svega zahvaljujući fenomenalnoj partiji Andre Millera koji je meč završio sa 16 poena, 14 skokova i 7 asistencija.
Vince se neposredno poslije NCAA turnira prijavio za NBA draft.
Njegova koledž karijera ostaće upamćena po brojnim eksplozivnim zakucavanjima.
Odiseja kroz NBA
Ako je na koledžu morao da se kali, Carter je u NBA ligi imao instant impact.
Te noći drafta 24. juna 1998. godine u Vankuveru, Cartera će sa pete pozicije birati Golden State Warriors-i, ali će ga odmah potom trejdovati u Toronto, za igrača kojeg su Raptorsi birali sa četvrte pozicije, Vince-ovog druga i saigrača sa NC Antawn Jamisona.
Nije puno trebalo da stanovnici Toronta počnu ozbiljno da se zanimaju za košarku (Maple Leafsi, hokejaška franšiza čeka Stanley cup od 1967. godine). Nakon tih prvih sezona od osnivanje franšize, Raptorsi su jedino mogli da se pohvale kako su uspjeli da nanesu jedan od 10 poraza u sezoni 1995-96 “onim” Chicago Bulls-ima koji su te sezone uzeli tada rekordne 72 pobjede.
Carter je preokrenuo franšizu. Eksplozivan, jak, dobrog driblinga, prve sezone malo divljeg šuta, ali to se takođe brzo ispeglalo.
Njegov dres bi bio rasprodat istog dana kad bi došao u prodavnice. Svi su željeli da gledaju utakmice Toronta, kako bi prisustvovali nekom novom čudesnom zakucavanju.
Sa Carterom je Toronto od ekipe koja nije mogla da dođe do 30 pobjeda, brzo postao ekipa koja je učesnik playoff-a.
Prvo veće razočarenje kako Cartera, tako i fanova Raptorsa je odlazak mladog Tracy McGrady-a (inače daljeg rođaka Cartera) koji je odabrao ponudu Orlanda i odlučio da i sam postane prva violina neke franšize (što je instant i postao u Magics-ima).
Cijeli taj slučaj podsjeća na odlazak James Hardena iz ekipe OKC-a kako bi brzo postao jedan od naboljih strijelaca lige u dresu Houston-a.
T Mac je sa 15 poena po utakmici, i neke uloge šestog čovjeka odmah imao sezonu na Floridi sa 26 poena po utakmici.
Ipak Toronto je i dalje bio zabavna ekipa, a vjerovatno u Carterovoj eri ostaće upamćen duel polufinala Istočne konferencije protiv Philadephia Sixersa.
Allen Iverson i Carter su imali direktan duel (gje bi svaki od njih pred domaćom publikom imao skoro 50 poena).
“Ta serija je bila nevjerovatna, kao da smo obojica htjeli da testiramo krajnje granice ovog drugog, i na svojim plećima smo nosile ekipe. Sada kad se sjetim toga divno je biti dio jedne takve serije”, pričao je Iverson kasnije.
Vince je polako počeo i da plaća danak svom pristupu igre. Sva ta zakucavanje prilikom doskoka znaju da ostave posljedice po koljena, pa su povrede postale česte.
Uz sve to, tim jednostavno nije imao ideju kako oko Cartera da napravi ekipu koja bi uradila nešto više od prolaska prvog kruga doigravanja.
Iako je potpisao odličan ugovor (94 miliona dolara) Carter je sve manje i manje imao razumijevanja za poteze uprave.
Richard Peddie, vlasnik Raptorsa i jedan od najzaslužnijih za dolazak NBA franšize u Kanadu htio je da odobrovolji Cartera obećanjem da će na poziciju GM-a dovesti jednog od Carterovih idola iz mladosti Julius Ervinga.
Erving je trebao da bude neko ko će da privuče NBA zvijezde i tako od Toronta napravi pretedenta za titulu, ali do ovog poteza uprave nikad nije došlo.
Umjesto toga nastupilo je tkz. “mračno doba” Toronta sa Rob Babcockom koji je odmah po dolasku kazao posljednju rečenicu koju superstar (što Carter tada i jeste bio) željan trofeja i uspjeha želi da čuje “Idemo polako, pobjede nisu bitne narednih par sezona, bitno je da napravimo jako jezgro koje ćemo razviti u pristoju ekipu za par godina”.
Već u zimskom periodu 2004. godine Carter je zatražio trade i dobio ga u New Jersey Nets-e.
Babcock je uspio svoje ima da upiše u kolonu najgorih trejdova u istoriji lige.
Za igrača koji je bio fan favorite, zbog kojega su nacionalne mreže počele da prenose utakmice Toronta, čak i u SAD, nekoga ko je puni sve dvorane redom, Raptorsi su dobili Alonzo Mourninga, Aarona i Erica Williamsa i par pikova.
Mourning nikada neće obući dres Toronta, već će da otkupi svoj ugovor uslijed teške bolesti bubrega, koju je zaliječio da bi 2006. godine osvojio titulu kao član Miami Heat-a.
Eric i Aaron Williams nikada neće ostaviti trag u Torontu i do 2006. godine će već biti bivši igrači Raptorsa.
Od pikova će na kraju ispasti Joey Graham igrač koji teško da se mogau nazvati i epizodistom.
U eri kada društvene mreže još nisu postojale, osim zvanične štampe i televizije, igrači nisu imali mogućnost detaljnije da se objasne bazi navijača.
Carterova prva sljedeća utakmica u Air Canada centru, i nekada omiljeni čovjek Toronta dočekan je na nož.
Pubilika je zviždala svaki put kad bi Carter dodirnuo loptu, dresovi sa brojem 15 su bili paljeni. Skandirali su čak i njegovim koljenima u želji da ne izdrže do kraja.
Tek godinama kasnije isplivaće detalji priče oko trade-a, da je sam Carter noć kad je draft prihvaćen zvao Babcocka i molio ga da otkaže trade, da nije bio spreman da ode iz Toronta, ali tada je bilo kasno.
Čovjek koji je obliježio početke franšize deset godina će “biti u izgnanstvu” sve do 2014. godine.
Na utakmici Toronta i Memphisa, 19. novembra 2014. godine spiker u Air Canada areni je najavio tribute video za Cartera.
Gotovo filmska scena, onako kako sport to može često i ljepše da napravi, publika se lagano ustala na noge, ali ovog puta nije bilo zvižduka, već se dvoranom prolomio aplauz koji se samo pojačavao.
Carter nije mogao da se suzdrži pokazao je na srce pa na tribine i suze su same krenule, dok su na velikom video bimu išle sve one akcije koje su i stavile Toronto na košarkašku mapu u kojima je dres sa brojem 15 devastirao protivničke obruče.
U Netsi-ma Cartera su sačekali Jason Kidd i Richard Jefferson i to je trebala da bude Big 3 ekipa tima sa “one strane mosta” u New Yorku.
Iako je u Torontu znao da propusti dosta utakmica zbog povreda za četiri i po sezone u dresu Netsa propustio ih je samo 11.
Međutim drugi krug playoffa i dalje bio nepremostiva prepreka.
U tom periodu Carter i Kidd su uspjeli da postignu ono što 18 godina niko u NBA ligi nije uspio (od Jordana i Pippena 1989. godine).
Na utakmici protiv Washington Wizardsa oba košarkaša su imala triple double učinak i to Carter sa 46 poena 16 skokova i 10 asistencija, dok je Kidd imao 10 poena, 16 skokova i 18 asistencija.
Nakon četiri i po sezone Carter je trejdovan u tim za koji je navijao kao srednjoškolac, Orlando Magic.
Prvi put je igrao praktično na domaćem terenu u ekipi koja je u sezoni prije stigla do Finala NBA lige, ali su ih tamo sačekali Los Angeles Lakers-i i rutinski savladali sa 4:1.
Stan Van Gundy je imao viziju Cartera, prije svega kao nekoga ko treba da bude opasan sa perimetra, a kome neće biti problem da eventualno driblingom prođe protivnika i izbori se za šut.
Orlandova igra gradila se oko tada najdominantnijeg centra lige Dwight-a Howarda, i sa Carterom, Jameer Nelsonom, Rashard Lewisom, JJ Redickom, Bradnon Bass-om, Ryanom Andersonom, Matt Barnsom, Mickael Pietrusom imali su dubinu (iako je dio rostera bio već u silaznoj putanji sa karijerom, a dio je tek kasnije dostigao igrački vrhunac).
Bilo je to prvo i posljednje finale konferencije u Carterovoj karijeri, a Boston Celticsi su bili jači poslije šest utakmica.
Već naredne sezone, nakon samo 20 utakmica Carter ponovo mijenja klub, ovog puta u Phoenix Sunse.
U Arizoni završava sezonu, ali Sunsi iduće godine tokom lockout-a vejvuju ga, kako bi uštedjeli 15 miliona dolara od njegove plate.
Godine su već stigle Vinca, ali tu kreće i njegova drugačija uloga u karijeri.
Dolaskom u Dallas Mavericks-e Carter prihvata drugačiji svoj doprinos ekipi. Više nije starter, već igrač s klupe, više nije dunker već se usredsredio skroz na šut spolja.
I do tada je Carter bio odličan trojkaš i neko ko je dosta pogađao spolja, ali javnost ga je uvijek usko vezala za zakucavanja.
Do kraja karijere Carter će doći do fantastičnog 6. mjesta na vječnoj listi trojkaša NBA lige. (Biće zapravo 5. ali ga je u nastavku ove sezone prestigao James Harden).
U poznim veteranskim godinama više je bio mentor i neka uloga role modela za mlade igrače, uloge ko je ima kasnije i u Memphisu, i u Sacramentu, kao i na kraju u Atalanti.
Nakon 22 sezone, uspio je da uđe u top 20 strijelaca svih vremena (19. mjesto).
Postao je jedini igrač koji je nastupao u četiri različite dekade.
Igrač koji je igrao u Torontu sa Dell Curry-em, i koji je znao da se nakon zagrijavanja poigra sa njegovim sinom Stephom, koji sada ima 32 godine i jedna je od najvećih zvijezda lige.
Brooke Lopez je biran kao rookie dok je Carter igrao u Netsi-ma, danas je veteran igrač.
Možda je era koronavirusa spriječila ljepši oproštaj od istinske legende, ali njegov trag u NBA ligi dugo će da se prepričava.
Le dunk de la mort
Nekako priča o Carteru i zakucavanjima ne može samo da sa provuče kroz tekst, već zaslužuje poseban dio.
Svaka generacija ima svog idola i spremna je da ga brani.
Gledano sveukupno od svih dunkera se izdvajaju Darryl Dawkins, Dominique Wilkins, Julius Irving, Michael Jordan, Clyde Drexler, Shawn Kemp, Kobe Bryant, od novije generacije Blake Griffin, Aaron Gordon, Zach LaVine.
Svi se oni izdvajaju po nekom svom stilu, od onih igrača koji su moćmo povlačili obruč, preko onih koji su letjeli kroz vazduh graciozno, do onih koji su “stavljali na poster” protivnike.
Vince je imao sve to u sebi. Moć prilikom kucanja, let kroz vazduh koji je izazivao padanje vilice i u arenama i kraj malih ekrana, a opet gracioznost prilikom istih.
Nije neka filozofija reći da je u pitanju najbolji dunker ikada, neko ko je zakucavanje doveo do granica umjetničkog.
Vince je kao i u svemu što je radio bio jako pedantan kad su zakucavanja u pitanju. Još od srednje škole je vodio dnevnik svojih kucanja.
Ta njegova lakoća prilikom zakucavanja, ogroman odraz, odmah su stavili Cartera na poređenje sa svoji idolom Michael Jordanom.
Od zakucavanja sa koledža izdvaja se ono nad fenomenalnim defanzivcem i kasnije jendim od najboljih frontcourt igrača ikada Tim Duncanom.
Brzo je preuzeo palicu popularnosti u NBA ligi, ali ipak takmičenje u zakucavanju 2000. godine mijenja istoriju takmičenja, i povlači do tada neviđene poteze NBA lige.
Može slobodno da se kaže da je Vince Carter spasio takmičenje u zakucavanju.
“Let’s go home, Let’s go home ladies and gentlemans” “It’s all over”, vrištao je sa komentatorskog mjesta Kenny “The Jet” Smith. Same njegove reference i dan danas žive u pop kulturi, i čak i 20 godina kasnije uprotrebljive su (Samo pogledati snimak kad Ben Simmons na zagrijavanju pogađa par trica).
Shaquille O’Neil nije mogao da dođe sebi, sa sve kamerom s kojom je snimao zakucavanja, Dikembe Mutombo je visoko držao ruku podignutu sa ocjenom 10, a na sekunde možemo vidjeti i holivudskog glumca Michael Keatona koji je takođe poput Shaq-a “zinuo” u čudu.
Koliko je Carter u tom trenutku postao popularan najbolje govori podatak da je NBC mreža odlučla da sa rasporeda nakon All star vikenda makne New York Knicks-e (prvi put u istoriji- ma koliko Knicksi bili nesrećna franšiza i dalje imaju jednu od najvećih fan baza u NBA ligi), i prenose Toronto.
Carter nije razočarao, i na toj utakmici je postigao 51 poen (rekord karijere koji je još jednom zabilježio).
Svakako u kasnijim sezonama pamti se zakucavanje preko Alonzo Morninga.
Vince je prvo “prodao foru” Jasonu “White Chocolate” Williamsu sa driblingom iza leđa da bi potom stavio na poster Zo-a.
To zakucavanje se i danas smatra najboljim Vince-ovim zakucavanjem u NBA ligi.
A kasnije je Vince otkrio u jednoj emisiji da Mourning nakon toga nije pričao sa njim čak sedam godina.
Jedno zakucavanje ipak ima “najveću težinu” kad se pomene ime Vince Cartera.
Bio je 25. septembar 2000. godine i igralo se finale Olimpijskih igara u Sidneju između SAD i Francuske.
Yann Bonato, krilo “trikolora” uhvatio je jednu loptu pod svojim košem i htio je atraktivno pasom iza leđa da pokrene kontru svog tima.
Carter je presjekao pas, napravio dribling i digao se u vazduh.
Između njega i koša stojao je 218 cm visoki centar Frederic Weis. Ono što se potom desilo teško može i dan danas da se objasni.
Carter je jednostavno preskočio kolosa, zakucao za oduševljenje svih, pa čak i francuskih komentatora koji nisu mogli da vjeruju čemu su upravo prisustvovali.
U Crnoj Gori tinejdžerima je mobilni telefon i dalje predstavljao luksuz, pa su se drugovi zvali sa fiksnog (utakmica igrana u prijepodnevnim satima zbog vremenske razlike) “Jesi li vidiooooo”.
Do kraja utakmice samo da su vrtjeli taj snimak bili bi srećni.
Upravo su Francuski mediji to zakucavanje nazvali “zakucavanjem smrti” (Le dunk de la mort).
I jedan i drugi igrač imaju svoju strane priče.
Vince je prvobitno otpao iz izbora za tim SAD. Kasnije je otkrio, da je bio depresivan zbog odlaska T-Maca iz redova Raptors-a. Poziv je uslijedio uslijed brojnih otkazivanja, i Carter je cijeli turnir igrao nošen prije svega bijesom zbog cijele situacije.
Bio je najbolji strijelac američke reprezentacije na Olimpijskom turniru.
Frederic Weis je vjerovao da ima potencijala za NBA karijeru. Francuz se i prijavio na draft 1999. godine, gdje je biran sa visoke 15. pozicije od strane New York Knicks-a.
Njegovo ime, pročitano od strane tadašnjeg komesara Davida Sterna, izazvalo je salvu zvižduka u MCI centru (Washintog) navijača Knicksa jer je i dalje bio slobdan lokalni momak iz Queensa, koji se tada odazivao na ime Ron Artest (danas Meta World Peace, ili Pandas Friend ili….to je ipak Artest).
Weis nikada neće da dobije poziv od strane Knicks-a i NBA će ostati samo san, a Carter je to najavio gostujući u jednoj emisiji nakon OI, kako je načuo da je upravo to zakucavanje razlog zbog kojega ga nisu pozvali.
Ipak realnija priča je da tadašnji trener Jeff Van Gandy nije mogao da se složi sa odlukom Ed Tapscotta (koji je draftovao Weiss-a), pa zato francuskom “nježnom divu” (kako su zvali Weissa) nikad nije ponuđen ugovor u NBA ligi.
Weiss živi u Limožu, gdje sa suprugom vodi jedan mali tobacco shop.
Najdublji trag u karijeri ostavio je nastupajući za španske timove Unikahu i Bilbao.
Simbol Toronto Raptors-a
Kroz cijelu retrospektivu Cartera postavlja se pitanje koliko je njegova karijera uspjela da odgovori svom tom opravdanom hypu oku njega.
U 23 sezone samo jedno finale konferencije, promijenjenih osam franšiza, možda i baca sijenku na njega, ako se uzme u obzir da su svi ozbiljniji analitičari smatrali da je u pitanju legitiman Jordanov nasljednik.
Iako je bio elitni trojkaš, bio ga je glas da je često znao da “nestane” kad su clutch šutevi u pitanju.
Ali opet sa druge strane on je bio košarkaš zbog kojeg smo ostajali kasno da pratimo prenose, i čije smo ime prvo kucali pojavom Youtube-a, kako bi iznova uživali u njegovim bravurama.
Kad ste baš mali, i kad tek počinjete da pratite košarku, prva stvar koja vam zapadne za oko, i koja vam postane neki parametar u rezonovanju koliko je neki igrač dobar su upravo zakucavanja, a teško da je u tom parametru iko bio bolji od Cartera.
Njegovo igračko sazrijevanje, prihvatanje uloge, mentorstvo ostavili su tragove na brojne mlađe saigrače, ali i na brojne klince širom svijeta.
I pord toga što je kao član Netsa bio još ubojitiji, i pored toga što je sa Orlandom igrao finale Konferencije, uvijek će da bude onaj momak sa Floride koji u Kanadi leti u ljubičastom dresu sa brojem 15, prije nego što se salom prelomi zvuk savijanja obruča.
Riječima sive eminencije današnjih Raptorsa, Masaia Ujiria “Carter je bio i ostao simbol Toronto Raptors-a”.
