Qua vadis Joga bonito

Piše: Draško Milić

Odavno neki sportski događaj nije zatalasao cio region kao jučerašnja pobjeda Hrvatske protiv Brazila. Neko je slavio, neko manje ili više tugovao, ali je malo ko ostao indiferentan. Koga zanimaju reakcije regionalnih novinara, domaćih političara i ostalih koji su reagovali na nevjerovatan uspjeh Hrvatske može sve pronaći na internetu I društvenim mrežama, a ja ću svoj povratak pisanju o fudbalu nakon 10 godina posvetiti ipak nekoj drugoj temi.

O Hrvatskoj neću trošiti mnogo riječi u uvodu. Jednostavno, Dalić je znao s čim raspolaže, postavio igru na jedini način kako je to bilo moguće – svih 10 igrača učestvuju u odbrani, kad god se može lopta se što duže drži u posjedu i napada iz tranzicije. Nema potrebe sada ni hvaliti pojedince, nadam se da imaju još energije da ponove ovo izdanje. S druge strane, Brazil je peti put zaredom eliminisan od strane neke evropske ekipe, prije toga Francuska, Holandija, Njemačka, Belgija (neki bi rekli da bi bilo i šest da sudija nije 2002 izmislio prekršaj u napadu Wilmotsa kad je postogao gol pri rezultatu 0-0).

Brazil je na ovo prvenstvo došao kao favorit. Naime, posljednjih godina je selektor Tite uspio da nađe balans između odbrane i napada vrlo jednostavnim planom – čvrsta odbrana, a u napadu je dovoljno klase da se uvijek nađe način da se postigne gol. I u Kataru je išlo po planu – u 4 utakmice prije Hrvatske primljena su samo 2 gola i to u za njih skoro pa nebitnom meču protiv Kameruna kad su odmarali kompletnu prvu postavu i od Koreje pri vođstvu od 4-0. Slično je bio plan i za Hrvate, napad treba da donese prevagu jer je razlika u kvalitetu i protiv njih bila enormna o čemu vjerovatno najviše govori kad se uporede vrijednost na tržištu veznog reda i napada obje ekipe.

Prije nego počnemo ulaziti kako je Hrvatska uspjela da eliminiše realno mnogo kvalitetnijeg protivnika prvo treba reći da je i juče Brazil imao mnogo više prilika za pogodak jer je Livaković odbranio u toku igre 10 čuteva dok Alisson nije imao nijednu odbranu. Već u naredna 2 statistička pokazatelja vidi se da je utakmica bila daleko od neravnopravne kako se to prvo čini – posjed lopte i broj uspješnih dodavanja su bili gotovo identični, kao i broj napravljenih prekršaja. Prvi problem Brazila je evidentan i prilikom samog pogleda na sastav – 10 igrača su ofanzivni vezni i napadači i očekuje se da njih 5 koliko igra mogu protiv svakog protivnika postići gol. Međutim, ako se ostali igrači previše ne uključuju u napad ili ako se uključe ne budu baš od velike koristi, onda je mnogo češće tih 5 protiv 7,8 igrača protivnika đe nije lako probiti liniju odbrane. Zato za 120 minuta Brazil juče nije stvorio nijednu 100% šansu, a od 11 šuteva Livaković je većinu lagano iskontrolisao i hvatao loptu. I kod samog gola se vidi kako je Hrvatska bila dobro postavljena, ali je Neymar sa 2 dupla pasa, driblingom i dobrom realizacijom iskoristio jednu od rijetkih grešaka juče fenomenalnog Modrića (koji ovom prilikom nije uspio da isprati rivala koga je pokrivao u početku napada) gdje je 6 Brazilaca napadalo, a 9 Hrvata se branilo. Link

Zašto je Brazil uvijek morao da napada odbranu koja ima više igrača od njih i spremna je da udvaja gotovo stalno na kritičnim pozicijama, pogotovo kad je u pitanju Vinicius koji je prije pravio najviše pometnje protivnicima? Zato što je uloga bekova u napadu bila skoro nevidljiva – Militao je u suštini štoper koji je silom prilika igrao desnog beka, dok je na drugoj strani desni bek Danilo glumio lijevog beka. SIgurno da nisu pomogle povrede oba lijeva beka, ali ni oni nisu blistali na pvrnstvu. Militao je u napadu bio kao strano tijelo, očigledno je bilo da i kad ode na protivničku polovinu neće biti od neke koristi. S druge strane Danilo je u fazi napada rijetko kad bio pomoć Viniciusu na boku, a mnogo više je ulazio u sredinu terena da pokuša da veže jednog igrača i ostavi više prostora u zoni prema aut liniji. Vinicius je i juče u par napada uspio nešto da kreira, pogotovo na početku utakmice, ali kako je utalmica išla dalje bio je sve neprimjetniji pa je kasnije i zamijenjen. Tome je svakako doprinijela i utamica karijere desnog beka Juranovića koji je na momente podsjećao na Cafua – neprelazan u odbrani, kad je napad pokriva cijelu desnu stranu napada (pa bi Pašalić pokrivao njegovu poziciju u odbrani). Nevjerovatno zvuči da iz baze igrača kao što ima Brazil u ovakvoj utakmici nema makar jednog beka koji bi mogao da kao nekad Cafu, R.Carlos, ili nedavno Dani Alves, Marcelo konstantno ide u napad i olakšava život krilnom napadaču. Tj Dani je u sastavu, ali izgleda samo zadužen za atmosferu u ekipi jer kad su igre u pitanju osim selektoru Titeu vjerovatno nikome nije jasno zašto je on bio u sastavu jer sa 39 godina nije više standardan ni u meksičkoj ligi.

Dva centralna odbrambena igrača Thiago Silva i Marquinhos su juče bili potpuno odsječeni iz faze organizacije igre. Kramarić možda nije ušao u nijednu šansu, ali je uvijek vezao ove igrače da ne mogu da se priključe napadu i time mnogo olakšao odbrani. Obojica su tokom karijere pokazala da su naprijed i više nego korisni, pa je Thiago protiv Koreje upisao asistenciju, a Marquinhos je tokom karijere I to u nevjerovatno igrački dubokom PSG igrao i zadnjeg veznog. Kako to da tokom više od 120 minuta Tite ne nađe način da bar jedan od odbrambenih igrača ne pomogne više u fazi napada je sigurno pitanje koje će dugo proganjati ljubitelje fudbala u Brazilu, Sigurno se moglo nešto napraviti i drukčijom posatvkom postojećih igrača, a pogotovo drugačijom selekcijom igrača jer svakako nije normalno da Juranović za koga većina gledalaca nije znala ni da postoji izgleda kao Cafu pored brazilskih bekova.

Casemiro je jedan od rijetkih za koga se ne može naći neka veća zamjerka ni za igru ni za ulogu, on je jednostavno samo odardio to što najbolje zna, a uspio je I da se upiše u strijelce za 1-0 u finišu meča protiv Švajcarske. Da li je uz njega na terenu mogao biti još neko od igrača sličnog profila, a bilo ih na klupi i više nego dovoljno ( Fabinho, Fred, Bruno su ipak igrači koji imaju ulogu u vodećim timovima u engleskoj ligi) da bi juče neutralizovali trio Modrić-Kovačić- Brozović koji je dominirao sredinom terena je još jedno od pitanja koje će biti postavljano u narednom periodu. Očigledno je bilo da Brazil na tom dijelu terena nema dovoljno igrača koji će poziciono parirati Hrvatima jer Neymar i Paqueta sigurno nisu igrači kojima je duel igra jača strana. Zato je Hrvatska tokom cijele utakmice lako iznosila loptu, držala posjed, a ako treba izlazila i u presing na zadnju liniju, a čak ponekad i golmana jer su imali igrače kojima je to u krvi za razliku od ofanzivaca Brazila. Da su Brazilci pravili greške prilikom povratka u odbranu se lako vidi i kod izjednačujućeg pogotka Hrvata. Prvo se Casemiro “revanširao” Modriću za propust u kritičnom momentu tako što nije faulirao svog dugogodišnjeg klupskog druga već je nakon duela pustio da Luka iznese loptu i kreira kontra napad. Nakon njega, posebno treba obratiti pažnju kako je Alex Sandro sa brojem 6 potpuno izgubljen – niti je uspio da faulira Vlašića koji je vukao kontru i dao pas na bok, nije je poslije osim što se skoro ušetao u svoj gol imao bilo kakvu ulogu u odbrani, a ušao je u produžetku u igru pa mu umor nikoko ne može biti opravdanje. Link

Konačno, dolazimo i do napada. Ako Isključimo utakmicu sa Korejom koja je od samog starta bila jednosmjena ulica, u ostale 3 utakmice Brazil je dao 4 gola što i nije neki uspjeh za ekipu velikog napadačkog renomea. Nesumnjivo da su vjerovatno imali i najviše dobrih napadača na prvenstvu, ali je opet osjećaj da su svi slični igrači kojima je i taktika bila podređena – da se stvori prostor za 1 na 1, dupli pas ili ubacivanje nekog od njih iza zadnje linije protivnika dok ostali kombinuju. Hrvati su to juče jako dobro riješili povećavanjem gužve ispred 16-erca i udvajanjem po potrebi. Brazil nije imao pravi odgovor na to, ali baš ta prevelika sličnost igrača je bila i limitirajući faktor jer izmjene nisu donosile i promjene. Zašto u sastavu na primjer nije bio Firmino je odmah poslije objave spiska bilo jedno od glavnih pitanja. Igrač njegovog profila bi uvijek makar kao džoker s klupe donio brojne mogućnosti i u napadu i u odbrani što je u ovakvim utakmicama od presudnog karaktera. Ovako su ispali od reprezentacije u kojoj je prije prvenstva 5 napadača ukupno imalo tržišnu vrijednost manju od jednog od napadača Brazila. U bilo kome drugom sportu ta razlika bi se lako odrazila i na teren, ali ne i u fudbalu.

Generalno, pobjede u grupi i posebno protiv Koreje su ponijele previše brazilske igrače pa se mnogo više pričalo o zabavi na trenizima, vježbanju “plesa golubova” poslije golova nego o nekim nedostacima u igri koje je Hrvatska razotkrila i iskoristila čime je nastavljen niz poraza na SP od obično ne kvalitetnijih, ali svakako taktički superiornijih ekipa. Brazil uvijek ima dovoljno igrača, samo je možda konačno vrijeme da dovedu selektora van zemlje ( Evropa, svakako ne neki od rivala s kontinenta) da probaju konačno da maksimiziraju svoje kvalitete, a ne da se nastavlja sa kompromisima u kojima taktika mora i patiti da bi Joga bonita bila ispoštovana.