Dejan Milojević – My Hometown

Izvor: KK Budućnost
Intervju uradio: Luka Vlaisavljević

Prvi put tokom 90-ih, tada genijalni košarkaški nedjeljnik KOŠ, prenosi vijest da je  klinac u dresu Beovuka, na jednoj utakmici ubacio 131 poen. Naslov je glasio “Srpski Barkli”, kao  referenca na fizičku građu, a klinac si upravo ti. Možeš li da nam kažeš danas kad se sjetiš te utakmice, da nam približiš tvoju impresiju. Kako uopšte neko da 131 poen na nekoj utakmici.

Kažem da je bila greška pošto je bio 141 poen (smijeh). Igrali smo protiv OKK Beograda, i ideja je bila da se obori rekord. Znali smo da je rekord Zorana Radovića bio 130 i nešto poena za mlađe kategorije. Svi su igrali za mene, čitav moj tim,  kako bi  oborio rekord i u tome sam i uspio. Međutim ima dražih košgeterskih učinaka, koje sam imao kao klinac. U potpuno regularnoj utakmici sam dao 100 poena, 90 i nešto ekipi u kojoj su igrali igrači koji su poslije imali lijepu karijeru, kao što su  Dragan Dojčin, Pera Božić, Nenad Đorić. Ekipa OKK Beograda kojoj sam dao te silne poene je bila baš slaba, a moja ekipa je bila dobra,  iznjedrila je nekoliko jako dobrih igrača. Njima sam dao 90-ak poena. Ne mogu da se sjetim da li je bilo 91, ili 95, znam da je bilo preko 90… Taj skor mi je bio posebno važan,  u kadetskom  finalu, kada smo postali prvaci Srbije,  dao sam 55 poena  Partizanu koji je imao jako dobru generaciju, dao sam preko 50 poena i 20 skokova. Tada su me prozvali “srpski Barkli”.

Možemo li da kažemo da je za definiciju tvoje pozicije zaslužan i faktor sreće. Da pojasnimo mlađim navijačima, ti si visok 199 cm i u tom periodu gotovo je nezamislivo bilo da igrač te visine može da igra poziciju četvorke. U Beovuku su te gurali na poziciju trojke, ali te je Aleksandar Petrović u FMP-u stavio da igraš četvorku. Postoji priča da je FMP na pripremama ostao bez komplet frontcourta, ti si iskoristio priliku i nisi je više ispuštao.

To je istina. U principu igrao sam četvorku u mlađim kategorijama, međutim kako sam stasao za seniorsku košarku, procjenjeno je da ne mogu sa ovom visinom da igram četvorku i da bi trebalo da igram na poziciji tri. Igrao sam trojku, nije to bilo loše, ali realno, to nije moja pozicija. Mene je FMP potpisao kao trojku, trebali smo da idemo na neki turnir u Bugarsku. Tamo na tom turniru su se povrijedili neki visoki igrači i ja sam dobio priliku. Pokojni Aco Petrović, čovjek kojem sam dosta zahvalan za sve što je uradio za mene me  pustio  da igram na četiri. Odigrao  sam sjajne dvije, tri utakmice, i više nikad nisam prestao da igram četvorku.

Kada pričamo o tebi i tvojoj poziciji, upravo si kroz karijeru postao jedan od najdominantnijih četvorki regiona, ali i Evrope. Kad se pogledaju sezone i ti prosjeci, gotovo da teško može da se nađe danas neko sa tvojim brojkama (dabl dabl sa 20+poena 10 skokova u prosjeku). Tada je prava rijetkost bila da krilni centri šutiraju trojke, a ti si i to radio. Da li možemo da kažemo da si na našim prostorima bio pionir moderne četvroke?

Rekao bi današnjih modernih petica… Vjerovatno bi u današnje vrijeme igrao više pet nego što bi igrao četiri, ali istina je da sam pionir neke undersized košarke. Meni  je to tada bilo dokazivanje, gdje god sam otišao, ‘može tu, ali ne može na ne nekom višem nivou’. Kada sam dominirao u ABA ligi bilo je ‘dobro ne može u Evroligi’, pa kad sam dominirao u Evroligi, bilo je poslije ‘a dobro…’ (smijeh). Mislim da visina ne određuje uvijek poziciju igrača i šta treba da igra, ali naravno da je prednost kad je neko visok. Ja baš volim što sam 199 cm visok i imao sam mnoge prednosti zbog toga što nisam visok kao ostali, jer sam bio mobilniji jači, u odnosu na više igrače. Bilo mi je lakše da igram.

Nakon dvije godine FMP-a dolaziš kod nas. Tada super jaki tim, vjerovatno i najjači roster u tom periodu. Tomašević, Rakočević, Topić, Obradović, Kuzmanović, Brkić, Vukčević… Ti si tada bio i dalje mlad igrač, 23 godine. Ta sezona 2000./01. je bila najtrofejnija za tebe. Sa Budućnosti si osvojio duplu krunu, a na ljeto u Turskoj bio si dio reprezentacije  koja je osvojila zlato na EP (Budućnost je kao tim dala najviše reprezentativaca čak 4). Koliko je tebi kao mladom igraču značio rad sa iskusnijim košarkašima, koji su već imali reprezentativni staž tada dominantne evropske i svjetske košarkaške sile.

Ta ekipa Budućnosti je sigruno najkvalitetnija ekipa u kojoj sam ja ikada igrao, ne računajući reprezentaciju, koja je posebna priča. Ako pričamo o svim ekipama u kojima sam igrao:i Valensija, Galatasaraj i Partizan i kasnije ekipe Budućnosti, ta ekipa iz moje prve sezone u Podgorici, Budućnost je imala nevjerovatno jaku ekipu, i ja sam uživao. Kao klinac sam bio dio te ekipe, imao sam svoju ulogu. Naravno nisam bio lider, bilo je igrača koji su kvalitetniji od mene, ali sam mnogo naučio te sezone i stasao sam, naučio sam da osvajam trofeje. Uživao sam u radu i sa Miroslavom Mutom Nikolićem, i kasnije sa Bogdanom Tanjevićem. Stvarno jedna predivna sezona, tri trofeja. Najljepša moguća sjećanja me vežu, i dan danas sam  prijatelj sa mnogima iz te ekipe.

Odlaskom većine pobrojanih igrača, Budućnost je i dalje imala odličan roster, al u jednom intervjuu si kazao da ti je ta sezona 2001./02. bila jedna od gorih u karijeri. Zašto?

Jeste, imao sam mnogo povreda, čitave te sezone sam se mučio sa formom, igrao sam loše i stvarno je to sezona  za zaborav. Te godine smo izgubili titulu od Partizana. Svašta se skupilo, bilo je i objektivnih razloga, Budućnost je te sezone počela da igra Jadransku ligu, kao jedan od osnivača lige i mi smo igrali na tri takmičenja. Mislim da ni jedna ekipa nije spremna da igra tri takmičenja, na visokom nivou. To su  bila  non stop putovanja, bez treninga, a ja sam čovjek koji voli da trenira. Došle su povrede i praktično nemaš kad treningu da se vratiš, kad se non stop putuje i igra. Bila su tu razna putovanja,  u jednom trenutku je to  bilo Rijeka, pa Moskva, pa Leskovac, znači u pet dana s kraja na kraj Evrope (smijeh). Svaka ta loša sezona u mom životu i igrački i trenerski  me očvrsnula i dosta naučila. Mnogo više sam naučio u životu iz tih loših situacija nego iz dobrih.

Nakon te sezone, apsolutno si preuzeo ulogu glavnog igrača tima, bio si čak i kapiten kluba.  Budućnost je bitnije podmladila tim, veću minutažu su krenuli da dobijaju Aleksandar Pavlović, Žarko Čabarkapa, Slavo Vranješ, trojka koja je nakon te sezone završila na NBA draftu. Kako si se ti snašao u ulozi kapitena, i sada već malo iskusnijeg igrača, pogotovo mlađim košarkašima?

Zahvalan sam  tadašnjoj upravi kojami  je poslije te moje loše sezone produžila ugovor. Imao sam dvogodišnji ugovor, a oni su mi produžili na još dvije godine i dali mi da budem kapiten. To je rijetka situacija da čovjeku koji loše odigra sezonu, daš produženje ugovora i kapitensku poziciju, što govori da bez obzira što sam igrao loše,  vidjeli su da sam davao sve od sebe, cijenili su to i vjerovali u mene. Pslije toga sam odigrao dvije sjajne sezone gdje je orijentacija kluba bila drugačija, gdje su stasavali mladi igrači  i dali smo te sezone tri igrača u NBA ligu.

Sezona 2003/04 tvoja najbolja sezona u “plavo-bijelom” dresu. U njoj si protiv Lovćena u okviru ABA lige postavio rekord kada je u pitanju index rejting na jednoj utakmici, koji je iznosio 59. 35 poena, 18 skokova, 4 asistencije, 4 blokade, 2 ukradene lopte. Kakvo je tvoje sjećanje na tu utakmicu. To je ujedno i tvoj lični rekord kada su u pitanju skokovi, blokade i naravno indeks rejting.

Stvarno sam gledao da odigram svaku utakmicu na maksimalnom mogućem nivou, i to  je bila jedna od njih. Poklopilo se dosta stvari, ne mogu da kažem da sam nešto jurio. Kad igraš ne znaš koliki ti je indeks i šta si uradio. Znam samo da sam dao sve od sebe i da sam te sezone stvatno dobro igrao, dolazile su razne ponude i znalo se da je to posljednja sezona u Budućnosti, izgarao sam da se što časnije oprostim od kluba. 

Te sezone uzimaš i prvu titulu MVP-a ABA lige. To je prva od tri vezane, niko to nije uradio ni prije tebe ni poslije tebe. Zapravo  niko i nema tri takva individualna priznanja (Luka Žorić ima 2 u rasponu od 8 godina, i to je jedini igrač uz tebe koji ima više od jedne MVP titule). Koliko tebi znače ta individualan priznanja?

Iskreno, znače kao potvrda svega dobrog što sam radio. Ne želim da glumim neku lažnu skromnost, ali stvarno nikada to nisam jurio. Uvijek sam onako bio timski igrač i davao sve za tim, a ta individualna priznanja su dolazila kao nagrada.

U Partizani su imao prilike da sarađuješ sa jednim od najboljih trenera sa ovih prostora Duškom Vujoševićem. Jel uticao njegov pristup, i treninzi sa njim na tebe danas kao trenera?

Jeste, naravno. Učio sam od svih trenera sa kojim sam sarađivao. Dule je sjajan trener i moj prijatelj. Imao sam sreću da sarađujem sa mnogo trenera i od svakoga sam nešto vidio, nešto naučio, jer sam uvijek želio da shavatim filozofiju i ideju koju neki trener ima, koji pristup ima. Sada kao trener sam  sklopio svoju filozofiju koja se u nekim stvarima poklapa sa nekim od mojih trenera, a sa nekima ne. Svi imamo neko svoje viđenje košarke.

Nakon Partizana Valensija. Inače za tebe važi da nikad nisi trčao za parama, i boljim ugovorima, nego si igrao za ekipe za koje si želio. Jel takva ista situacija i sa odabirom Valenisje?

Jeste. U Partizanu sam igrao dvije prelijepe godine i uživao sam u radu i sa Duletom i sa saigračima, koji su moji prijatelji za čitav život. Kada je došao izbor neke nove sredine, najranije se javila Valensija, jer sam taj ugovor dogovorio baš baš rano i vjerovatno da sam čekao kraj sezone bilo bi nešto drugo. U tom trenutku je bila ponuda i od CSKA. Valensija nije tada igrala Evroligu, CSKA je igrao, međutim meni se svidjela ambicija kluba, jer tada Valensija nije bila ovako uspješna kao danas. U trenutku kad sam  došao ona nije igrala ni jedno evropsko takmičenje. Imao sam neki lični izazov, gdje smo iduće sezone odmah ušli u ULEB kup. Tamo je bio i Vule Avdalović. Svi su bili  iznenađeni, jer su očekivali da odem u neku evroligašku ekipu u tom trenutku, međutim ja sam našao neki lični izazov tamo i otišao sam.

U Valensiji si imao dvije uspješne sezone, igrao si sa svojim saigračem iz KKP Vuletom Avdalovićem, vas dvojica zajedno sa Rubenom Daglasom ste bili udarni trio ekipe koju je predvodio Fotios Kacikaris (sadašnji trener Unikahe). Kakvi su tvoji utisci te dvije sezone? Znali ste da završite u samom vrhu tabele.

Jeste prve godine sa Rubenom, poslije je došao još Šamond Vilijams, takođe  sjajan igrač. Došao je I Rebrača, imali smo  dobru ekipu, došli smo te godine daleko u ULEB kupu na završni turnir. Međutim ispali smo od Huvnetuda koji je u tom trenutku igrao sa Rudi Fernandezom, Riki Rubiom, Aito Garsija je bio trener (sadašnji trener Albe) i stvarno su zasluženo osvojili taj ULEB kup.

Nakon Španije – Turska, tačnije Galatasaraj, jedna sezona i nakon toga si odlučio da se povučeš. Jesi li sam rekao “dosta je”, ili su tome kumovale i povrede?

U tom trenutku sam imao ponudu da još dvije godine ostanem u Galatasaraju. Vjerovatno bih  još mogao da igram u Galatasaraju, jer je način treninga  bio lakši, za čovjeka od 32 godine, koliko sam tada imao. To nije puno godina, rano sam prestao da igram. Odlučio sam da se vratim zbog porodice  u Beograd, tačnije u Partizan. Odradio sam kompletne pripreme i vidio sam da tijelo jednostavno ne može da izdrži te napore koje su potrebne za igranje Evrolige i na dva fronta, na nivou koji ja želim. Mogao sam da se provlačim, međutim to nikad nisam želio. Zvao sam Duleta, sjećam se to je bio 1. septembar i rekao ‘bolje da se povučem sada dok možeš da dovedeš nekoga, nego da ti oko Nove godine kažem – e dosta je’. Tako da sam se povukao na  vrijeme. Partizan je te godine, umjesto mene  doveo Lorensa Robertsa i imali su najbolju sezonu, otišli su na Final 4 Evrolige. Ja u šali kažem da sam uticao da odu na Final 4 tako što sam otišao u penziju (smijeh).

Nisi ipak mogao dugo bez košarke. Poslije godinu dana odmora, našao si se u novoj ulozi, ali ne kao trener, već kao generalni menadžer Mege.

Jeste. Miško Ražnatović je zaslužan za to. Nisam  imao planove da radim nešto u košarci. Međutim, on me zvao, to ponudio i ja sam  prihvatio. Mega je bila potpuno drugačiji klub tada nego na ovo što vidite danas. Počele su tada da rastu ambicije, te godine je doveden Vlada Vukoičić koji je sjajan trener, Vasa Micić koji je tada bio šesnaestogodišnjak. On je bio naše prvo dijete, kojeg smo baš mladog doveli i gurnuli ga rano u vatru. Sa 16 godina je igrao prvu ligu, jer je Mega tada nastupala samo u Košarkaškoj ligi Srbije (KLS), nije još igrala ABA ligu. Sljedeće dvije godine sam bio generalni menadžer, ali  sam već poslije par mjeseci vidio da se meni taj posao ne sviđa. U dogovoru sa Miškom sam napravio neku kombinaciju da sam  u stvari bio pomoćni trener koji je i generalni menadžer. Tako da sam  bio Vladi Vukoičiću pomoćni trener, a imao sam i titulu GM-a.  To je tada bila jedna vrlo čudna funkcija i trajalo je dvije sezone dok nisam dobio šansu da budem glavni trener.

I tvoja promocija u trenera ekipe je bila svojevrsno “slaganje kockica”. Vlada Vukoičić je dobio poziv od Crvene zvezde da pa si ti dobio povjerenje.

Jeste, tako je. Mora da čovjek bude u pravom mjestu na pravo vrijeme.

Za 8 godina koliko si bio trener Mege 11 igrača je izabrano na NBA draftu, a dvojica su završila u NBA ligi kao undrafter (Boban Marjanović i Adam Mokoka). Više od Mege na svijetu u tom periodu imaju samo 3 košarkaška programa iz NCAA: Duke, Kentaki i UCLA. Koliko si ti kao trener ponosan na taj podatak.

Mnogo sma ponosan. Da mi je to neko rekao kada sam počinjao 2012. godine ne bi mu vjerovao. Kako su se stvari odvijale, prvo ta prva sezona gdje dolazi Boban Marjanović, koji u tom trenutku dobija otkaz u četiri kluba za redom. On je bio u CSKA, pa u Žalgirisu, pa u Nižnji Novgorodu, pa u Radničkom iz Kragujevca. Možete zamisliti  kad je Bobi završio u KLS u Megi,  u kakvom je prvestveno psihološkom stanju bio. Uživao sam u radu sa njim. Te godina nam je došao Jokić sa nepunih 18 godina, sklopila se jedna lijepa ekipa. Uz ove starije Novicu Veličkovića, Čakića, i naravno jako talentovane klince Vasu, Dangubića…Ima tu nekoliko klinaca koje volim i mogao bi da ih pomenem, da kažem da sam svima koji su igrali u toj ekipi jako zahvalan, jer oni su digli Megu na viši nivo. Jer Mega kad je ušla u ABA ligu, i Mega bez ABA lige nije ista ekipa. Mi smo ulaskom u ABA ligu otišli na neki viši nivo i onda smo dali šansu tim klincima, I drago mi je što ulaskom u ABA ligu nismo promjenili pravac. Nije se odustalo od koncepcije i uspjeli smo da budemo jako jako konkurentni u ABA ligi svih tih godina.

Boban Marjanović je u jendom intervjuu ispričao da si mu ti oživio karijeru. On je kao što si rekao poslije tog uspona i pada u karijeri , došao Megu. Danas je igrač, koji je prvo iz Mege u Zvezdi postao jedna od najdominantnijih centara Evrolige, a potom i košarkaš koji je zaradio više desetina miliona u NBA ligi, snima blokbaster filmove, i prije svega koristi svaku priliku da brojnim fanovima pokaže da to nije slučajno i nezasluženo, kad god dobije priliku (posljednji primjer NBA bubble). Kako je raditi sa igračem koji brzo se uzdigne, i onda mu karijera krene nizbrdo. Koliko je tu bitan taj psihološki faktor kod trenera i pedagoški pristup?

Jako je bitno da ti igrač vjereuje. Bobi je meni vjerovao od prvog momenta i  dan danas radimo individualno kad god možemo. On je jedan jako dobar čovjek i moj prijatelj. To nije odnos trener – igrač, I ja  sa njim I sa većinom igrača sam imao prijateljski odnos. Sve što je u životu napravio je potpuno zaslužio.

NIkola Jokić i ti neraskidiva veza. Svaki novinar iz SAD kad piše tekst o njemu pomene tebe kao glavnog krivca za njegov uspjeh, kad ljudi pričaju s tobom obavezno te pitaju, kako je išao njegov razvoj. U aktuelnoj sezoni priča o najboljem centru NBA lige se svela na njega i Džoel Embida, dok su sve češće pominje i kao najozbiljniji pretedent za naslov najboljeg igrača lige.

Ponosan sam na sve što Nikola radi u NBA ligi. Ni sa njim nisam imao odnos trener-igrač već je to bio  više jedan drugarski odnos. Drago mi je da sam bio dio njegovor razvoja i želim mu sve najbolje dalje u karijeri.

Kada se pogledaju igrači Mege koji su draftovani, i koji s uspjehom igraju u NBA ligi, Jokić, Zubac, Marjanović, Bitadze, od iduće sezone i Marko Simonović, sve mahom centri. Da li je to slučajnost, ili si stvarno, kao neko ko je i sam bio zadužen za reket najbolje legne saradnja sa tim pozicijama (iako si zaslužan i za Vasu Micića jednog od najboljih plejeva Evrolige, Timoti Luvavua koji dobro igra u NBA lige…).

Pa ja mislim da se više pogodilo tako. Da ako pričamo o idividualnom radu, specijalnost mi je rad sa centrima, ali znam da radim i sa bekovima. I oni su draftovani. U  Megi se podjednako dobro radilo i sa visokim igračima, a i sa bekovima. Mada, mnogo je teže beku Evropljaninu otići u NBA, nego što je centru. Nije lako uspjeti kao bek u NBA ligi iz Evrope.

Kao trener Mege imao si prilike da sarađuješ već sa nekim igračima koji su danas članovi Budućnosti. Nikola Ivanović, Danilo Nikolić, Zoran Nikolić, Petar Popović. Sa Džonijem i Dačom si uspio da 2016. godine napraviš pravi podvig, izbacite upravo Budućnost u polufinalu ABA lige, i igrate finale. Iste godine ste osvojili i Kup Srbije.

Osvojiti trofej sa mladim igračima je veliki podvig, pogotovo što Nikola i Danilo u tom trenutku nisu imali rejting, reputaciju i kvalitet koji imaju danas. Igrali smo sjajno tu sezonu. Bilo je u tih osam godina nekoliko jako uspješnih sezona i samim tim uspjeh do finala je veliki, zato što su nam u konkurenciji ekipe sa iskusnim igračima, sa sjajnim trenerima, a mi smo uspjeli praktično sa momcima od 20-ak godina da uđemo u finale.

Koliko za tebe znači, što u startu imaš momke koje si lično trenirao u novom klubu?

Pa lakše mi je za adaptaciju sigurno, zato što me ti momci znaju. Sigurno ću se lakše privići na ekipu, nego da sam otišao negdje gdje nikog ne poznajem, jer bi mi trebalo više vremena. Ovdje se u startu osjećam kao kod kuće, Podgorica je moj drugi grad, poslije Beograda. Neke igrače sam trenirao, a sve ih poznajem, tako da je adaptacija na ekipu prilično brzo prošla.

Pobornik si ideje da svaka ekipa može da igra na visokom nivou, i sa mladim igračima u rosteru. Barem jednog, ili dvojicu minimum.

Tako je. Dule Vujošević je u Partizanu pravio jako dobre rezultate sa klinicima, i ja vjerujem da može. Ne može se imati  čitav tim mladih igrača, ali ima onih za koje smatram da im treba dati šansu. Naravno ako je zaslužena, ne treba mlade igrače gurati na silu, jer ako dobiju nešto što im ne pripada to nije dobro za njihov razvoj. Sve što mladi igrač dobije od trenera, treba da zasluži.

Crnogorski reprezentativac Marko Simonović, posljednji je košarkaš koji je izabran iz Mege u NBA. Interesantno da je sa skoro slič ne pozicije biran kao i Nikola Jokić, a da ga je birao upravo čovjek koji je birao i Jokića, Arturas Karnišovas. Koincidencija, ili?

Karnišovas je pokazao da mu se prethodni pik na draftu višestruko isplatio, tako da se nadam da će biti i sa Markom. Mislim da je Marko sjajan igrač i sjajan momak, i bilo mi je zadovoljstvo što sam radio sa njim i što sam učestvovao u njegovom napretku, jer JE stvarno  postao ozbiljan igrač I vjerujem da će mnogo pružiti i u NBA ligi i u reprezentacji Crne Gore.  

Da li je tačno da je legendarni trener NBA lige Majk D’Antoni u svom plejbuku imao akciju koju je nazvao po tebi?

Jeste (smijeh), ne znam gdje si to čuo, ali istina je. Bio sam nekoliko godina u NBA ljetnoj ligi, bio sam i u Hjustonu i u San Antoniu i u Atlanti. Bilo je raznih razmjena mišljenja, svidjela mu se neka ideja i rekao mi je će tu jednu akciju nazvati po mom imenu. ‘Biće mi teško da izgovorim’, jer oni Dejan više izgovaraju DeHan, kao na španski, ali je stravio akciju u plejbuk.

Da li nam možete reći malo više o planovima za ovu sezonu?
Cilj za ovu sezonu je da uđemo u plej of i da iz drugog plana napadnemo titulu. Naravno, uz rezultat ideja je da damo šansu mladim igračima, prvenstveno tu mislim na Žugića, koji je izuzetno talentovan ali od talenta do igrača dug je put. On jeste na tom putu ali mora biti svjestan da mora mnogo da radi i da neće biti lako ostvariti snove i njegove i naše.

Kakvi su vam utisci o klubu, organizaciji?

Budućnost Voli je sigurno jedan od najorganizovanijih klubova u regionu. Uslovi u klubu su fantastični i apsolutno nemam nijednu jedinu zamjerku za organizaciju.
 
Juniorska ekipa Budućnost Volija će nastupiti na Evroliginom turniru “Adidas Next Generation”?
Kada su mladi igrači u pitanju koji će nastupiti na turniru juniorske Evrolige (Žugić, Ivišić, Ivanović itd..) znamo da su talentovani ali ću ih tek u bliskoj budućnosti još bolje upoznati i vidjeti o kakvim se talentima radi.